TA SITUACIJA ne zabrinjava samo Georgea. Slični uznemiravajući izvještaji stižu iz svih dijelova svijeta. Uzmimo za primjer Peru, gdje živi Agustín, kapetan ovećeg ribarskog broda. “Srdele je počelo nestajati prije otprilike 12 godina”, kaže on. “Nekad je u Peruu tijekom cijele godine bilo obilje ribe, no danas često i po nekoliko mjeseci nemamo što loviti. Prije nikad nismo plovili dalje od 25 kilometara od obale, no danas plovimo i do 300 kilometara da bismo našli ribu.”

Antonio živi u španjolskoj pokrajini Galiciji. On kaže: “Ribolovom se bavim već više od 20 godina. Vidim da ribe u moru ima sve manje. Lovimo tako mnogo ribe da se riblji fond ne stigne obnoviti.”

Pretjerani izlov ribe u oceanima ne može se prikazati fotografijama koje su šokantne kao snimke iskrčenih kišnih šuma, no učinjena šteta jednako je velika. Organizacija Ujedinjenih naroda za prehranu i poljoprivredu nedavno je objavila upozorenje u vezi s pretjeranim izlovom ribe u kojem je stajalo: “Situacija je krajnje ozbiljna jer je otprilike 75 posto svjetskoga ribljeg fonda potpuno iskorišteno, prelovljeno ili ugroženo istrebljenjem.”

Petini čovječanstva riba je glavni izvor proteina životinjskog porijekla. Stoga postoji opasnost da potpuno izgubimo jednu od najvažnijih namirnica u našoj prehrani. Osim toga, nisu sva mora jednako bogata ribom. Ustvari, oceanska prostranstva najvećim su dijelom beživotna  poput pustinje. Najbogatija ribolovna područja uglavnom se nalaze blizu obale i na mjestima gdje iz morskih dubina izvire voda bogata hranjivim tvarima. Tim se tvarima hrani fitoplankton, koji se nalazi na dnu morskog hranidbenog lanca. No kako ribari uništavaju područja na kojima love ribu i zarađuju za život? Upoznajmo se s poviješću jednog takvog ribolovnog područja kako bismo dobili odgovor na to pitanje.

Nešto slično zlatnoj groznici dogodilo se kad je moreplovac i istraživač Giovanni Caboto * preplovio Atlantski ocean i otkrio Grand Banks, plićak u blizini kanadske obale koji je bio iznimno bogat ribom. Bilo je to samo pet godina nakon što je 1492. Kristofor Kolumbo na svom povijesnom putovanju otkrio Ameriku. Ubrzo su stotine ribara pohrlile preko Atlantika kako bi lovile ribu u području Grand Banksa. Europljani nikad prije nisu vidjeli more koje je tako bogato bakalarom.

Bakalar je bio dragocjen poput zlata. I danas je cijenjen zbog svog bijelog, nemasnog mesa i vrlo je tražen diljem svijeta. Atlantski bakalar obično teži između 1,5 i 9 kilograma, no u području Grand Banksa znalo se naći i primjeraka koji su bili veliki kao čovjek. U narednim stoljećima ribari su počeli koristiti povlačne mreže (koče) i parangale s tisućama udica, što im je omogućilo da znatno povećaju ulov.

U 19. stoljeću neki su Europljani postali zabrinuti zbog smanjenja zaliha ribe, a naročito haringe. No profesor Thomas Huxley, ravnatelj znanstvene akademije British Royal Society, nije bio tog mišljenja. On je na Međunarodnom sajmu ribolova održanom u Londonu 1883. ustvrdio: “U moru ima tako nezamislivo mnogo ribe da je količina koju ulovimo praktički zanemariva. (...) Stoga smatram da se područja bogata bakalarom, kao i sva druga velika morska ribolovna područja, naprosto ne mogu iscrpiti.”

Malo je tko sumnjao u to da je Huxley u pravu, čak i nakon što je u području Grand Banksa započeo industrijski ribolov pomoću brodova na parni pogon. Potražnja za bakalarom naročito je porasla nakon 1925, kada je Clarence Birdseye iz Massachusettsa (SAD) izumio proces brzog zamrzavanja ribe. Tada su ribari na kočama s dizelskim motorom povećali ulov ribe. No u narednim desetljećima došlo je do još većeg izlovljanja.

Godine 1951. u Grand Banks je iz Velike Britanije doplovio jedan brod neobična izgleda. Bio je dugačak 85 metara i imao je nosivost 2 600 registarskih tona. Bila je to prva koča na svijetu opremljena uređajima za zamrzavanje i pakiranje ribe. Na krmi je imala rampu preko koje su se pomoću vitla izvlačile ogromne mreže, a na njenim donjim palubama nalazili su se strojevi za filetiranje i hladnjaci. Zahvaljujući radarima, ehosonarima i drugim elektroničkim uređajima za traženje ribe te su koče mogle tjednima danonoćno loviti velika jata riba.

I druge su zemlje uočile da ribolov može donijeti dobru zaradu, pa su ubrzo stotine takvih brodova plovile morem, loveći i do 200 tona ribe na sat. Neki su brodovi imali nosivost  8 000 tona, a njihove su mreže bile tako velike da bi u njih stao ogroman putnički avion.

“Krajem 1970-ih većina ljudi još uvijek je vjerovala u mit da se zalihe ribe u moru ne mogu iscrpiti”, piše u knjizi Ocean’s End. Osamdesetih godina prošlog stoljeća sve je više velikih oceanskih koča lovilo ribu u Grand Banksu. Znanstvenici su upozoravali da je populacija bakalara na rubu istrebljenja. No u to su vrijeme deseci tisuća ljudi živjeli od ribolova u tom području, a političari nisu htjeli donijeti bilo kakvu nepopularnu odluku. Na koncu su 1992. znanstvenici ustanovili da je u 30 godina populacija bakalara smanjena za nevjerojatnih 98,9 posto. Tada je zabranjen lov bakalara u vodama Grand Banksa. No bilo je prekasno. Petsto godina nakon što je otkriveno jedno od najbogatijih ribolovnih područja na svijetu njegove zalihe ribe bile su iscrpljene.

Ribari su očekivali da će se bakalar uskoro ponovno namnožiti. No on živi duže od 20 godina i sporo raste. Od 1992. do danas još uvijek nije došlo do očekivane obnove zaliha bakalara.

Ono što se dogodilo u vodama Grand Banksa uznemiravajući je primjer koji svjedoči o svjetskoj krizi ribarstva. Britanski ministar za zaštitu okoliša izjavio je 2002. da je “60 posto svjetskih ribolovnih područja danas toliko izlovljeno da su u njima zalihe ribe dovedene do istrebljenja”. Tuna, sablja, morski pas i škarpina samo su neke od mnogih ugroženih vrsta ribe.

Mnoge bogate zemlje već su uništile svoje ribolovne zone, pa sada traže udaljena područja u kojima bi mogle loviti ribu. Naprimjer, uz afričku obalu nalaze se neka od najbogatijih ribolovnih područja svijeta. U mnogim afričkim zemljama vlasti si ne mogu dopustiti da strancima uskrate ribolovne dozvole jer su one glavni izvor deviza kojima se puni državna blagajna. Stoga je razumljivo da su stanovnici tih država ogorčeni zbog iscrpljivanja ribljeg fonda u svojoj zemlji.

Neupućenima se može činiti da se problem može lako riješiti — samo treba prestati s prekomjernim ribolovom. No nije sve tako jednostavno. Industrijski ribolov iziskuje ogromna ulaganja u nabavu opreme. Stoga se svaki ribar nada da će se drugi prestati baviti ribolovom kako bi on mogao nastaviti. Tako na kraju nitko ne prestane loviti ribu. Osim toga, najčešće upravo državne vlasti najviše ulažu u razvoj ribarstva, pa stoga i one doprinose problemu. Časopis Issues in Science and Technology piše: “Na [UN-ove] ciljeve za zaštitu ribolovnih područja države često gledaju kao na moralne zakone koje bi druge države trebale poštivati, dok ih one same mogu kršiti.”

Sportski i rekreacijski ribolovci također snose dio odgovornosti. U osvrtu na jedno istraživanje provedeno u Sjedinjenim Državama časopis New Scientist je napisao: “Na rekreativni ribolov otpada 64 posto ulova ugroženih vrsta ribe u Meksičkom zaljevu.” Budući da među sportskim i profesionalnim ribolovcima ima itekako utjecajnih ljudi, političari su skloni činiti ono čime će steći popularnost, a ne zaštititi riblji fond.

Je li moguće zaštititi svjetska ribolovna područja? Boyce Thorne-Miller u svojoj knjizi The Living Ocean kaže: “Nijedna konkretna mjera ne može spasiti morske vrste sve dok ljudi iz temelja ne promijene svoj način razmišljanja.” No utješno je znati da je naš Stvoritelj, Jehova Bog, uspostavio Kraljevstvo putem kojeg će u budućnosti cijela Zemlja biti zaštićena (Danijel 2:44; Matej 6:10).