OVAJ događaj zbio se tijekom Korejskog rata. Satnik je zatim izvukao pištolj, stavio ga na stol i rekao: “Ako ne želiš u vojsku, umrijet ćeš ovdje. Jesi li se predomislio?”

“Ne!” odgovorio sam odlučno. Nato je satnik zapovjedio jednom časniku da pripremi sve za moje pogubljenje.

U ovoj teškoj situaciji našao sam se zato što sam odbio služiti vojsku. Dok smo čekali da se časnik vrati, objasnio sam satniku da sam već predao svoj život Bogu i da ga zato ne mogu žrtvovati ni za što drugo osim za Boga. Nakon toga zavladala je tišina. Nekoliko minuta kasnije vratio se časnik i javio da je sve spremno za moje pogubljenje.

U to vrijeme većina ljudi u Južnoj Koreji nije znala gotovo ništa o Jehovinim svjedocima, a kamoli o tome da zbog prigovora savjesti odbijaju služiti vojsku. Prije nego što vam kažem što se potom dogodilo, dopustite da ispričam kako sam stekao uvjerenja o kojima sam govorio satniku.

Rođen sam u listopadu 1930. Bio sam prvo muško dijete u obitelji, a živjeli smo u blizini Seula, glavnog grada Koreje. Moj je djed bio odani sljedbenik konfucijanizma, pa je i mene odgajao u tom duhu. Nije želio da stječem svjetovno obrazovanje, pa nisam išao u školu sve do njegove smrti, kad sam imao deset godina. A onda su, 1941, Japan i Sjedinjene Države ušli u Drugi svjetski rat na protivničkim stranama.

Budući da je Koreja bila pod japanskom vlašću, u školi smo svako jutro sudjelovali u ceremoniji u čast japanskog cara. Moja tetka i tetak postali su Jehovini svjedoci i tijekom Drugog svjetskog rata bili su u korejskom zatvoru jer zbog svojih vjerskih uvjerenja nisu htjeli podupirati ratne aktivnosti. Japanci su bili vrlo okrutni prema Jehovinim svjedocima, pa su neki od njih umrli, između ostalih i moj tetak. Kasnije je moja tetka došla živjeti s nama.

Koreja je bila oslobođena japanske vlasti 1945. Uz pomoć svoje tetke i drugih Jehovinih svjedoka koji su preživjeli zatočeništvo počeo sam ozbiljno proučavati Bibliju, te sam se 1947. krstio kao Jehovin svjedok. U kolovozu 1949. u Seul su stigli Don i Earlene Steele — prvi misionari koji su završili  Gilead, misionarsku školu Jehovinih svjedoka, i bili dodijeljeni u Koreju. Za nekoliko mjeseci stigli su i drugi misionari.

Prvog siječnja 1950. počeo sam s još tri Korejca služiti kao pionir, odnosno propovjednik Jehovinih svjedoka koji puno vremena posvećuje propovijedanju. Bili smo prvi pioniri u Koreji nakon Drugog svjetskog rata.

Ubrzo nakon toga izbio je rat između Sjeverne i Južne Koreje. Bilo je to u nedjelju, 25. lipnja 1950. U to je vrijeme u cijeloj Koreji postojala samo jedna skupština Jehovinih svjedoka. Sastojala se od 61 člana, a djelovala je u Seulu. Američko veleposlanstvo pozvalo je sve misionare da zbog vlastite sigurnosti napuste zemlju. I većina domaćih Svjedoka napustila je Seul i razišla se po raznim mjestima na jugu zemlje.

Međutim, južnokorejska je vlast zabranila mladićima koji su poput mene bili vojni obveznici da napuste Seul. Iznenada je komunistička vojska ušla u Seul i zauzela grad. No čak i u to vrijeme, dok sam se tri mjeseca skrivao u nekoj sobici, imao sam prilike propovijedati o Božjem Kraljevstvu. Tako sam upoznao jednog učitelja, koji se također skrivao od komunista. Naposljetku se preselio k meni, pa sam svaki dan s njim proučavao Bibliju. Nakon nekog vremena krstio se kao Jehovin svjedok.

Sjevernokorejski komunisti na koncu su nas pronašli u našem skrovištu. Predstavili smo se kao istraživači Biblije i objasnili im što Biblija uči o Božjem Kraljevstvu. Na naše iznenađenje, nisu nas uhapsili, nego su pokazali zanimanje za biblijsku istinu. Neki od njih čak su nekoliko puta ponovno došli kako bi čuli više o Božjem Kraljevstvu. Taj je događaj ojačao naše povjerenje u Jehovinu zaštitu.

Kad su snage Ujedinjenih naroda ponovno preuzele vlast u Seulu, dobio sam posebnu dozvolu da otputujem u grad Taegu. Bilo je to u ožujku 1951. Ondje sam nekoliko mjeseci propovijedao s drugim Jehovinim svjedocima. U studenome 1951, dok je još trajao rat, Don Steele vratio se u Koreju.

Pomagao sam mu da ponovno organizira naše djelo propovijedanja. Trebali smo upute kako propovijedati. Zato je na korejski trebalo prevesti Stražarsku kulu i Informator, pretipkati ih i zatim umnožiti. Tu smo literaturu potom slali u skupštine, koje su dotad bile osnovane u više gradova. Don i ja povremeno smo zajedno putovali i posjećivali skupštine kako bismo hrabrili braću u vjeri.

Bio sam presretan kad sam u siječnju 1953. dobio poziv za misionarsku školu Gilead, koja se održavala u američkoj državi New Yorku. Međutim, nakon što sam rezervirao avionsku kartu, dobio sam poziv da se javim na odsluženje vojnog roka.

Kad sam stigao u centar za novačenje, objasnio sam jednom časniku da sam politički neutralan i da mi savjest ne dopušta služiti vojsku. On me predao protuobavještajnoj službi da provjere jesam li komunist. Tada sam doživio ranije opisani događaj, kad mi je život bio u opasnosti. No nisu me strijeljali. Umjesto toga, satnik je naglo ustao, dao jednom časniku drvenu palicu i naredio  mu da me pretuče. Osjećao sam strašnu bol, no bio sam sretan što sam sve to izdržao i nisam se pokolebao.

Protuobavještajna služba vratila me u centar za novačenje. Tamošnji časnici nisu se obazirali na moja uvjerenja, nego su mi dodijelili vojni identifikacijski broj i prebacili me u centar za vojnu obuku na otoku Chejuu. Sljedećeg jutra novaci su trebali položiti prisegu kako bi postali vojnici. Među njima sam bio i ja, no odbio sam to učiniti. Zbog toga su me izveli pred vojni sud koji me osudio na trogodišnju zatvorsku kaznu.

Onog dana kad sam trebao otputovati u misionarsku školu ugledao sam nad sobom jedan avion. U tom sam avionu trebao biti i ja. No to što nisam mogao ići u Gilead nisam doživio kao tragediju jer sam bio neizmjerno sretan što sam ostao vjeran Jehovi. Ja nisam jedini Jehovin svjedok u Koreji koji je odbio ići u vojsku. Dosad je više od 13 000 Jehovinih svjedoka u Koreji učinilo to isto. Zbog toga su u zatvorima ukupno proveli više od 26 000 godina.

Godine 1955. zbog dobrog sam vladanja bio pomilovan i pušten iz zatvora. Odslužio sam dvije od ukupno tri godine, na koliko sam bio osuđen. Nastavio sam s pionirskom službom. U listopadu 1956. počeo sam služiti u južnokorejskoj podružnici Jehovinih svjedoka. A onda sam 1958. ponovno bio pozvan u Gilead. Nakon završetka školovanja vratio sam se u Koreju.

Neko vrijeme nakon povratka upoznao sam In-hyun Sung, koja je vjerno služila Jehovi. Vjenčali smo se u svibnju 1962. Ona je odrasla u budističkoj obitelji, a za Jehovine je svjedoke čula od prijateljice iz razreda. Prve tri godine našeg braka svaki smo tjedan posjećivali drugu skupštinu kako bismo duhovno jačali svoju braću u vjeri. Od 1965. služimo u južnokorejskoj podružnici Jehovinih svjedoka, koja je šezdesetak kilometara udaljena od Seula.

Kad se osvrnem na protekle godine, zadivljen sam mnogim promjenama koje su se dogodile u mojoj zemlji. Nakon Drugog svjetskog rata i Korejskog rata, Južna Koreja bila je sasvim opustošena. Od gradova i cesta ostale su samo ruševine. Struje i grijanja uglavnom nije bilo. Gospodarstvo je bilo u rasulu. No Južna Koreja je u proteklih 50 godina doživjela potpunu preobrazbu.

Danas spada među 11 ekonomski najrazvijenijih zemalja svijeta. Poznata je po suvremenim gradovima, brzim željeznicama, elektronici i proizvodnji automobila. Spada među pet vodećih svjetskih proizvođača automobila. No za mene je posebno značajno to što južnokorejske vlasti sada više poštuju ljudska prava svojih građana.

Kad mi je 1953. bilo suđeno na vojnom sudu, vlasti nisu razumjele zašto netko ne želi ići u vojsku. Neki od nas bili su optuženi da su komunisti, a nekolicina Jehovinih svjedoka umrla je od posljedica batinanja. Mnogi koji su kao mladići bili u zatvoru zbog prigovora savjesti, morali su gledati kako i njihovi sinovi i unuci idu u zatvor iz istog razloga.

Posljednjih godina u medijima se dosta povoljno izvještava o Jehovinim svjedocima  koji u raznim zemljama odbijaju ići u vojsku zbog prigovora savjesti. Jedan se odvjetnik u otvorenom pismu čak ispričao zbog toga što je sudjelovao u krivičnom postupku protiv jednog Jehovinog svjedoka koji je uložio prigovor savjesti, a njegova je isprika bila objavljena u jednom vrlo čitanom časopisu.

Nadam se da će uskoro i Južna Koreja, poput mnogih drugih država, poštovati naše pravo na prigovor savjesti. Molim se da vlasti u Južnoj Koreji pokažu razumijevanje za one koji imaju uvjerenja slična mojima i da prestanu slati u zatvor mladiće koji ulažu prigovor savjesti, tako da “možemo voditi miran i tih život” (1. Timoteju 2:1, 2).

Budući da služimo Jehovi Bogu, smatramo da svojim životom trebamo pokazati da smo mu predani (Djela apostolska 5:29). Iskreno mu želimo ostati vjerni i tako obradovati njegovo srce (Mudre izreke 27:11). Sretan sam što se i ja zajedno s milijunima drugih “uzdam u Jehovu svim srcem svojim i ne oslanjam se na vlastiti razum” (Mudre izreke 3:5, 6).