OVO zanimljivo stvorenje zove se paua. To je vrsta petrovog uha koja živi samo u vodama Novog Zelanda. Paua i njoj srodne vrste žive u plitkim vodama uz stjenovitu obalu. Ovaj je puž na cijeni zbog sjajne, raznobojne kućice, od koje se izrađuje prekrasan nakit, a i njegovo meso mnogi smatraju pravom delikatesom. Osim toga, ovi se mekušci koriste za uzgoj bisera.

Rod puževa petrovo uho obuhvaća više od 100 vrsta, a paua je samo jedna od njih. Petrovo uho živi u obalnim vodama širom svijeta osim uz Južnu Ameriku i istočnu obalu Sjedinjenih Država. No samo se u hladnim vodama na jugu Tihog oceana može naći Haliotis iris — prekrasno petrovo uho koje Novozelanđani zovu paua.

Unutrašnji dio pauine ljušture građen je od naizmjeničnih slojeva proteina i kalcija, zbog čega se boje prelijevaju slično kao kod dragog kamena opala. Zbog toga neki pauu nazivaju morski opal. Kad se temperatura mora snizi, paua hibernira, odnosno spava “zimski san”. Ljuštura tada sporije raste. Prema mišljenju jednog stručnjaka, raznovrsnost boja pauine ljušture možda ovisi o hranjivim tvarima u moru i boji algi kojima se hrani.

Paue su izbirljive kad je u pitanju hrana, a nije im svejedno ni tko su im susjedi. Izbjegavaju kinu, jednu vrstu morskog ježinca, jer se hrane istom vrstom algi. One također imaju opasnog neprijatelja — morsku zvijezdu. Samo nekoliko zvijezda može uništiti cijelu koloniju paua. Lukava zvijezda stavi krak na pauinu ljušturu i zatvori joj otvore za disanje. Zbog toga se paua uguši i odlijepi sa stjenovite podloge za koju se držala. Za morsku zvijezdu tada počinje gozba.

Iako pauino tamno meso ne izgleda osobito privlačno, novozelandski urođenici Maori već ga stoljećima koriste  za hranu. Jestivi dio zapravo je veliki mišić, odnosno stopalo, kojim se ovaj puž kreće stjenovitim morskim dnom. Od ljuštura Maori izrađuju mamce za ribolov, ukrase i nakit. Osim toga, od njih su obično izrađene i oči likova na njihovim rezbarijama.

Paua je danas popularnija nego ikad prije. Praktički je nezamislivo da se netko vrati s Novog Zelanda, a da nije kupio barem nešto nakita od paue.

Danas se iz mora vade velike količine paua, a ljudi to čine uglavnom roneći na dah. Izvozom ovih puževa zarade se milijuni dolara. Novozelandske su vlasti odredile kolika se količina paua smije izvaditi iz mora kako se ne bi ugrozio njihov opstanak. Najveći dio mesa konzervira se i izvozi na azijsko tržište, a nešto se smrzava i šalje u Singapur i Hong Kong, gdje je vrlo tražena delikatesa. Meso se često služi narezano i sirovo. Budući da se toliko izvozi, mnogi Novozelanđani nikad nisu kušali paue iako je njihovo more bogato tim puževima.

Da bi se zadovoljila sve veća potražnja na međunarodnom tržištu, paue se počelo uzgajati suvremenim metodama koje su se u Australiji, Japanu i Sjedinjenim Državama već pokazale uspješnima u uzgoju drugih vrsta petrovog uha. Zahvaljujući tim metodama paue se može uzgajati i daleko od njihovog prirodnog staništa, u spremnicima u kojima se održava prikladna temperatura vode.

 Paue iz uzgoja jednako su proždrljive kao i one koje žive u prirodnom okruženju. Svakog tjedna mogu pojesti količinu hrane koja odgovara polovini njihove tjelesne težine. Zanimljivo je da su unatoč tome u dobroj formi. Ako se prevrnu, mogu se brzo vratiti u normalan položaj. Paue je lako uzgajati. Jedan je stručnjak u šali rekao da su one “mila stvorenja — mirne su, tihe i uopće ne prave probleme”.

Pauino meso jako je ukusno, a od njezine ljušture izrađuje se nakit. No to nije sve. One mogu stvoriti i sjajne bisere. U pauama koje žive u moru rijetko kad nastanu biseri. No oni se mogu uzgojiti metodom koju je 1890-ih prvi primijenio francuski znanstvenik Louis Boutan. Tom metodom nastaju poluloptasti biseri jednako divnih boja kao i ljuštura paue. Kako se uzgajaju biseri?

Između mesa i ljušture usade se tri sićušne kuglice — dvije postrance i jedna sa stražnje strane. Paua ta zrnca polako oblaže slojevima sedefa, koji se sastoji od kalcijevog karbonata i tvari koja se zove conchiolin. Da bi nastao malen biser, treba proći najmanje godinu i pol dana, tijekom kojih paua izluči na tisuće tih slojeva. (Vidi okvir “Siguran dom”.) Da bi nastao veći biser, treba proći i do šest godina. Svaka pedeseta paua stvori gotovo savršen biser. Takav je biser gladak, blještavih boja i izuzetnog sjaja.

Uzgajivači još nisu uspjeli otkriti kako u paui uzgojiti okrugao biser. Zašto? Zato što, za razliku od školjaka, paua u želucu ima mišić kojim izbaci svako zrnce koje uđe u njezin probavni sustav. Možda će jednog dana netko konačno pronaći način kako uzgojiti okrugao biser.

A dotada možemo uživati u svemu što se dobiva od ovog morskog puža — divnom nakitu, ukusnom mesu i ljušturi privlačnih boja. Zar nismo zahvalni Bogu što nam je dao tako lijep dar? (Jakov 1:17).