OD SVIH tehnika koje umjetnici koriste kako bi prikazali motive iz prirode, firentinski mozaik (ili commesso) jedna je od najzahtjevnijih. Firentinski mozaik, koji je dobio ime po toskanskom gradu Firenci, razlikuje se od mnogih drugih mozaika po tome što se ne izrađuje od pravilnih komada kamena, keramike ili stakla. Umjesto toga, umjetnici koji se služe tom tehnikom izrađuju “slike” od tankih, nepravilnih komada kamena. Oni su izrezani tako precizno da se spojevi među njima gotovo i ne naziru.

Umjetniku koji “slika” poludragim kamenjem na raspolaganju je čitava paleta boja. Nebeskoplavi lazurni kamen prošaran je bijelim žilama i svjetlucavim zlatnožutim kristalićima pirita. Na malahitu se izmjenjuju svijetle i tamne nijanse zelene. Mramora ima u raznim nijansama žute, smeđe, zelene i crvene boje, a šare mu daju naročitu ljepotu. Ahat, jaspis, oniks, porfir i drugo kamenje prekrasnih nijansi i uzoraka umjetniku daje svu silu boja koje može upotrijebiti da bi stvorio remek-djelo. Sve te boje, pruge, žile i šare umjetnici koriste kako bi prikazali kamenite krajolike, cvijeće, nemirno more ili nebo i oblake.

Firentinski mozaik nije nova slikarska tehnika. Ona vjerojatno potječe s Bliskog istoka, a do prvog stoljeća pr. n. e. proširila se do Rima te postala omiljen način ukrašavanja podova i zidova. Premda je ova tehnika bila raširena još u srednjem vijeku, naročito poznata postala je po umjetninama koje su se od 16. stoljeća izrađivale u Firenci. I danas se u europskim palačama i muzejima mogu naći remek-djela izrađena ovom tehnikom.

“Slikanje” kamenom iziskuje mnogo vremena i truda. U jednom je časopisu navedeno da bi vrijeme utrošeno da se napravi “i vrlo jednostavan mozaik užasnulo današnje poslovne ljude kojima je produktivnost ispred  svega”. Zbog toga su ti mozaici i danas podjednako skupi kao i u prošlosti, pa su nedostupni većini ljudi.

Umjetnik najprije napravi crtež ili sliku na temelju koje izrađuje mozaik. Potom izradi njezinu kopiju te je izreže točno onako kako će dijelove mozaika kasnije slagati jedan uz drugi. Zatim pažljivo bira najpogodnije kamene pločice i na njih lijepi izrezane dijelove predloška. Dok to čini, on zapravo “slika” novo, jedinstveno djelo, koje nije tek kopija predloška koji je ranije izradio.

Debljina kamenih pločica iznosi samo dva ili tri milimetra, a umjetnik svaku od njih stavi u stegu kako bi mogao izrezati komade za budući mozaik. Pažljivo ih reže pilom, koja je zapravo žica nategnuta na luk od kestenovog drva. (Pogledajte gornju sliku.) Dok izrezuje dijelove budućeg mozaika, žicu premazuje abrazivnom pastom. Nakon toga izrezane komade brusi toliko precizno da između njih ne prolazi ni tračak svjetla kad ih postavi jedan uz drugi. Zamislite koliko je to teško ako na mozaiku želi prikazati tanane vitice vinove loze!

Nakon što se svi dijelovi konačno sastave i zalijepe na podlogu od kamena škriljevca, na red dolazi završno brušenje i poliranje mozaika. To mu daje visoki sjaj koji čak ni fotografije ne mogu vjerno prikazati. Vještina kojom umjetnik koristi boje i nijanse samo jednog kamena da bi na realističan način prikazao igru svjetla i sjene na nježnim cvjetnim laticama ostavlja nas bez daha. Voće, vaze, leptiri, ptice i krajolici samo su neki motivi koje su maštoviti umjetnici “naslikali” u kamenu.

Kod firentinskog mozaika naročito je zanimljivo to što umjetnik tijekom stvaranja ne može točno odrediti kako će izgledati svaka pojedinost njegovog djela. On zapravo samo koristi kamenje koje je Bog stvorio u svim raznovrsnim bojama i šarama. Stoga je zaključak koji nalazimo u jednoj knjizi itekako prikladan: “U tom prekrasnom sićušnom kamenju zrcali se veličina i neizreciva moć samog Boga, koji je u njih udahnuo ljepotu čitavoga svijeta (...), omogućivši nam da pred očima stalno imamo sjaj i iskru onog božanskog.”