LJUDI često postavljaju ta pitanja. Isto tako, mnogi se pitaju: Možemo li očekivati išta više osim da proživimo 70 do 80 godina, koje tako brzo prođu, i da onda umremo? (Psalam 90:9, 10).

Ta pitanja vjerojatno nikad ne postavljamo tako gorljivo kao onda kada u nekoj situaciji shvatimo koliko je život kratak. Naravno, ne moramo se naći u životnoj opasnosti da bismo se pitali što je svrha našeg postojanja. Na to nas može potaknuti i razočaranje. Isto tako, neki razmišljaju o tim pitanjima kad se osvrnu na svoj život.

Dave je imao dobro plaćen posao, krasan stan i mnogo prijatelja s kojima je provodio ugodne trenutke. On priča: “Kad sam se jednom u sitne sate vraćao kući s neke zabave, zatekao sam se kako razmišljam: ‘Je li to sve što čovjek ima od života? — Zar se sve svodi na ovaj kratak život nakon kojeg slijedi smrt ili postoji nešto više od toga?’ Uznemirio sam se kad sam shvatio koliko je moj život isprazan.”

U svojoj knjizi Život uvijek ima smisla psihijatar Viktor Frankl kaže da su neki ljudi, koji su kao i on preživjeli holokaust, odgovore na ta pitanja počeli tražiti nakon što su bili oslobođeni iz koncentracijskih logora. Kad su se vratili svojim kućama, neki su saznali da njihovih voljenih više nema. Dr. Frankl je napisao: “Jadan je čovjek koji trenutak — o kojem je tisuću puta čeznutljivo snivao — sada doista doživljava, ali drukčije, sasvim drukčije negoli je zamišljao.”

Ljudi se oduvijek pitaju zašto smo ovdje. Biblija govori o osobama koje su se pitale što je smisao njihovog života. Nakon što je izgubio ogromnu imovinu i djecu i dok je trpio veliku bol zbog bolesti koja ga je snašla,  Job se upitao: “Zašto nisam mrtav još od utrobe majke svoje? Zašto nisam izdahnuo izašavši iz utrobe njezine?” (Job 3:11).

I prorok Ilija osjećao se slično. Misleći da je on ostao jedini Božji sluga, jadikovao je: “Dosta mi je! Jehova, uzmi sada dušu moju” (1. Kraljevima 19:4). Mnogima je itekako poznat taj osjećaj. Biblija za Iliju i kaže da je bio “čovjek koji je imao iste osjećaje kao i mi” (Jakov 5:17, bilješka).

Ljudski se život često uspoređuje s putovanjem. Kao što možete krenuti na put a da pritom nemate nikakav cilj, možete i živjeti život ne shvaćajući njegov pravi smisao. Ako tako živite, mogli biste se naći u situaciji koju pisac Stephen Covey naziva “životna zaposlenost”. On je pisao o onima koji “postignu uspjehe koji su prazni, uspjehe koji su postignuti na štetu onoga što im je, kako poslije shvate, mnogo vrednije”.

Sigurno ćete se složiti s tim da nema smisla povećati brzinu putovanja ako ne putujemo u ispravnom smjeru. Slično tome, tražimo li smisao života samo tako što se u većoj mjeri zaokupljamo nekim poslom, to samo stvara osjećaj praznine, a ne prave ispunjenosti.

Za odgovorom na pitanje što je svrha našeg postojanja tragaju ljudi svih dobi i kultura. To je zato što svi imamo prirođenu potrebu za duhovnošću, koja može ostati nezadovoljena bez obzira na to što smo zadovoljili svoje materijalne potrebe. Pročitajte kako su neki nastojali zadovoljiti tu potrebu dok su tražili pravi smisao života.