IMAM šestoricu braće i dvije sestre. Zajedno s njima često sam boravio kod bake. Ona je naporno radila i poučavala nas tradicionalnom načinu života kakvim su prije nas živjele mnoge generacije Crnih Stopala. Naučili smo sakupljati šumsko voće, pripremati tradicionalna jela i obrađivati vrt. Djed i otac vodili su me u lov i ribolov. Lovili smo jelene i losove radi njihovog mesa i kože. Naši su roditelji naporno radili i jako se trudili pružiti nam sve što je bilo potrebno. U rezervatu sam bio jako sretan.

Međutim, kad je 1963. umrla baka, sve se promijenilo. Tada sam imao pet godina i njena me smrt zbunjivala. Ništa od onoga što sam čuo nije me uistinu utješilo. Premda sam bio mali, već sam se tada pitao: “Gdje je Stvoritelj ako uopće postoji? Zašto ljudi umiru?” Ponekad bih od tuge znao zajecati. Kad bi me roditelji upitali što mi je, samo bih im rekao da me nešto boli.

Prije smrti moje bake vrlo smo rijetko dolazili u doticaj s bijelcima. No kad god bismo ih vidjeli, čuo bih komentare poput ovoga: “Evo još jednog zlog, pohlepnog, bezosjećajnog bijelog čovjeka. Oni nisu dobri ljudi.” Upozoravali su me da ima malo iskrenih bijelaca i da im se ne može vjerovati. Premda sam ih želio upoznati, bio sam oprezan jer su nam se bijelci koji su živjeli u našem području često rugali i vrijeđali nas.

Ubrzo nakon bakine smrti moji su roditelji počeli piti, pa je to bilo možda i najtužnije razdoblje u mom životu. Kad sam imao osam godina, počela su nas posjećivati dva mormona. Izgledalo je da su dobri ljudi. Predložili su mojim roditeljima da me uključe u program udomljivanja indijanske djece. Roditelji su pristali na to. Koliko sam shvatio, cilj tog programa bio je smjestiti indijansku djecu u bjelačke obitelji i tako im pomoći da se promijene. Životne okolnosti očito su navele moje roditelje da pomisle kako je za mene najbolje da živim u drugoj obitelji. Bio sam zaprepašten i razočaran jer sam puno puta čuo roditelje kako kažu da se bijelcima ne može vjerovati. Nisam htio otići od kuće, pa sam se pokušavao nekako izvući. Na koncu sam ipak pristao jer su mi roditelji obećali da će sa mnom ići i moj stariji brat.

Međutim, kad smo stigli u Vancouver, u kanadskoj pokrajini Britanskoj Kolumbiji, rastavili su me od brata i odveli u obitelj koja  je živjela stotinjak kilometara dalje. Bio sam očajan. Premda su moji udomitelji bili dobri ljudi, za mene je to bilo traumatično iskustvo. Bio sam silno uplašen. Nakon otprilike deset mjeseci vratio sam se kući.

Iako se situacija kod kuće nije puno promijenila, bio sam sretan što sam se vratio. Kad sam imao otprilike dvanaest godina, roditelji su prestali piti. Bilo je to pravo olakšanje, no dotad sam ja počeo neuredno živjeti, isprobavati razne droge i piti. Roditelji su me poticali da se počnem nečim baviti, naprimjer rodeom. Znali su da to doista volim. Rodeo nije za plašljive. Naučio sam kako najmanje osam sekundi ostati na leđima divljeg bika koji se mahnito rita i ne dopustiti mu da me zbaci. Pritom sam se držao samo jednom rukom za uže zategnuto oko bikovog trbuha.

Kad sam ušao u tinejdžerske godine, plemenski starješine upoznali su me s indijanskom religijom. Istinski sam se zainteresirao za nju jer nisam cijenio “religiju bijelog čovjeka”. Smatrao sam da vjerski običaji Crnih Stopala promiču dobrotu i pravednost, za razliku od mnogih “kršćanskih” religija. Ugodno sam se osjećao među indijanskim narodom. Uživao sam u njihovom smislu za humor i bliskosti među članovima obitelji i prijateljima.

Nekako u to vrijeme upoznao sam se s nepravdama koje su Indijanci doživljavali stoljećima. Rekli su mi da je bijeli čovjek širio bolesti među nama i istrijebio bizone, o kojima je ovisilo naše preživljavanje. Naprimjer, pukovnik američke vojske Richard Irving Dodge navodno je rekao: “Ubijte svakog bizona na kojeg naiđete. Svaki ubijeni bizon — jedan Indijanac manje.” Saznao sam da je takva politika demoralizirala Crna Stopala i u njima produbila osjećaj bespomoćnosti.

Osim toga, neki su vladini predstavnici u suradnji s vjerskim vođama uporno pokušavali asimilirati i preodgojiti Indijance, koje su smatrali divljacima. Smatrali su da se Indijanci trebaju u potpunosti promijeniti i prilagoditi bjelačkom načinu života. To je značilo da trebaju promijeniti kulturu, vjeru, ponašanje i jezik. U Kanadi su neka indijanska djeca bila zlostavljana u vjerskim internatima. Neki su se Indijanci okrenuli alkoholu i drogi te postali skloni nasilju i samoubojstvu. Ti su problemi prisutni u rezervatima još i danas.

Kako bi izbjegli te probleme, neka su se Crna Stopala odlučila odreći svoje kulture. Sa svojom su djecom govorili engleski, a ne svoj materinji jezik. Pokušavali su u određenoj mjeri usvojiti bjelački način života. No umjesto da budu prihvaćeni, mnogi su doživjeli ruganje, i to ne samo od bijelaca nego i od drugih Indijanaca, koji su im se rugali da su poput jabuke — crveni izvana, a bijeli iznutra.

Bilo je tužno gledati da indijanski narod toliko pati. Žarko sam želio da Indijanci u našem rezervatu i u drugim rezervatima širom Kanade i Sjedinjenih Država bolje žive.

Kad sam bio u tinejdžerskim godinama, bojao sam se da nikada neću biti prihvaćen. Zbog toga se moj osjećaj manje vrijednosti često pretvarao u ogorčenost. Čak sam počeo mrziti bijelce. No roditelji i tetka upozoravali su me da nije dobro mrziti i gajiti želju za osvetom. Poticali su me da opraštam, pokazujem ljubav prema ljudima i ne obazirem se na predrasude koje su drugi imali prema nama. Kasnije sam saznao da su ti savjeti u skladu s biblijskim načelima. No i dalje sam silno želio saznati odgovore na pitanja koja su me mučila još dok sam bio dijete. Osim toga, počeo sam se pitati što je smisao našeg postojanja na Zemlji i zašto ima toliko nepravde. Nije mi imalo smisla da ljudi žive tako kratko i da onda umru. Bio sam zbunjen.

 Kad bi nas god posjetili Jehovini svjedoci, roditelji su mene slali na vrata. Poštovao sam Jehovine svjedoke jer sam imao osjećaj da nemaju predrasuda prema nama. Premda mi nije bilo lako dobro formulirati svoja pitanja, uvijek smo vodili zanimljive razgovore. Sjećam se jednog posjeta Johna Brewstera i Harrya Callihooa, Jehovinog svjedoka koji je potjecao iz plemena Crno Stopalo. Dugo smo razgovarali hodajući prerijom. Knjigu koju sam od njih dobio uspio sam dopola pročitati, a onda je nekamo nestala.

Često sam tražio savjet od starijih u rezervatu. Premda sam cijenio njihove mudre savjete, nikada nisam dobio zadovoljavajuće odgovore na svoja pitanja o životu. Sa 16 godina otišao sam od kuće i počeo se natjecati na rodeu. Na zabavama nakon natjecanja obično se puno pilo i drogiralo. Mučila me savjest jer sam znao da to nije ispravno i osjećao sam da Bog ne odobrava moj način života. Često sam se molio Bogu da mi pomogne činiti dobro i pronaći odgovore na pitanja koja su me još uvijek mučila.

Godine 1978. u Calgaryu sam upoznao mladu Indijanku Rose, kojoj je majka bila iz plemena Crno Stopalo, a otac iz plemena Kri. Zanimale su nas slične stvari i mogao sam s njom otvoreno i iskreno razgovarati. Zaljubili smo se i 1979. smo se vjenčali. Dobili smo kćer Carmu i sina Jareda. Rose je uvijek bila dobra majka i odana žena koja mi pruža veliku podršku. Kad sam jednom prilikom s obitelji posjetio svog starijeg brata, pronašao sam kod njega knjigu I ti možeš vječno živjeti u raju na Zemlji. * Zainteresiralo me ono što sam pročitao i činilo mi se jako razumnim. No baš kad sam pomislio da počinjem shvaćati biblijsku poruku, došao sam do dijela knjige iz kojeg su bile istrgnute neke stranice. Rose i ja uporno smo pokušavali pronaći te stranice, ali nismo uspjeli. No i dalje sam se molio za pomoć.

U proljeće 1984. Rose je rodila treće dijete, prekrasnu djevojčicu koju smo nazvali Kayla. No samo dva mjeseca kasnije Kayla je umrla od urođene srčane mane. Bili smo očajni i nisam znao kako utješiti Rose. Nagovorila me da s njom odem katoličkom svećeniku u našem rezervatu kako bismo pronašli utjehu i dobili odgovore na pitanja koja su nas mučila.

Pitali smo ga zašto je naša kćerkica morala umrijeti i gdje se sada nalazi. Rekao nam je da je Bog uzeo Kaylu k sebi jer mu je trebao još jedan anđeo. Pomislio sam: “Zašto je Bog trebao uzeti našu kćerkicu da mu bude anđeo ako je on Svemogući Stvoritelj? Što će njemu jedno bespomoćno dijete?” Svećenik nije nijednom otvorio Bibliju. Kad smo otišli od njega, osjećali smo se potpuno prazno.

Jednog ponedjeljka ujutro krajem studenoga 1984. dugo sam se molio Bogu. Preklinjao sam ga da mi pomogne da postanem bolja osoba, da shvatim zašto se neke stvari događaju i što je smisao života. Upravo tog prijepodneva na vrata su došle Diana Bellemy i Karen Scott, dvije Jehovine svjedokinje. Bile su jako iskrene i ljubazne, radosno su rekle zašto su došle i ponudile mi Bibliju i knjigu Preživjeti za život na novoj Zemlji. * Saslušao sam ih i uzeo ponuđenu literaturu. Pristao sam da me krajem tjedna Diana ponovno posjeti sa svojim suprugom Darrylom.

Tek kad su otišle sinulo mi je da je to sigurno odgovor na moje molitve. Bio sam toliko uzbuđen da sam nestrpljivo koračao gore-dolje po kući čekajući da se Rose vrati s posla kako bih joj ispričao što se dogodilo. Iznenadio sam se kad mi je Rose rekla da se i ona noć prije molila Bogu da joj pomogne pronaći pravu religiju. Tog petka počeli smo  proučavati Bibliju. Kasnije smo saznali nešto zanimljivo. Onoga dana kad su nas Karen i Diana posjetile, nisu mogle pronaći kuće u kojima su zapravo namjeravale propovijedati. No kad su vidjele našu kuću, nešto ih je potaknulo da nas posjete.

Naša obitelj i prijatelji bili su iznenađeni kad smo počeli proučavati Bibliju i u početku su se prema nama odnosili vrlo hladno. Potom su počeli vršiti pritisak na nas govoreći da ćemo si upropastiti život i da zanemarujemo svoje talente i sposobnosti. Međutim, mi smo čvrsto odlučili ostati uz svog novog Prijatelja, Jehovu Boga. Uostalom, pronašli smo nešto uistinu dragocjeno — veličanstvene istine i svete tajne koje su zapisane u Božjoj Riječi, Bibliji (Matej 13:52). Rose i ja krstili smo se kao Jehovini svjedoci u prosincu 1985. Sada naši rođaci izuzetno cijene Jehovine svjedoke jer su vidjeli da se nakon krštenja naš život promijenio nabolje.

Doista mogu reći da sam pronašao ono što sam tražio! Biblija daje jednostavne i jasne odgovore na važna pitanja. Bio sam sretan kad sam saznao što je smisao života i zašto umiremo. Posebno me raduje Božje obećanje da ćemo ponovno sresti svoju kćer Kaylu i promatrati je kako raste u savršenom svijetu (Ivan 5:28, 29; Otkrivenje 21:4). S vremenom sam naučio i da ne smijemo uništavati svoje tijelo, da trebamo poštovati život i da nije ispravno nadmetati se (Galaćanima 5:26). Zbog toga sam donio uistinu tešku odluku — prestao sam se baviti rodeom. Učinio sam to kako bih ugodio Bogu.

Istina iz Biblije oslobodila nas je praznovjerja, koje je jako rašireno među Indijancima. Naprimjer, mnogi vjeruju da sova u blizini kuće ili pas koji zavija mogu izazvati smrt u obitelji. Više se ne bojimo da će nam nauditi nevidljivi duhovi u stvorenjima i predmetima (Psalam 56:4; Ivan 8:32). Umjesto toga, divimo se Jehovinim veličanstvenim djelima stvaranja. Sada imamo prijatelje raznih nacionalnosti koje nazivamo braćom i sestrama, a oni nas smatraju sebi ravnima i zajedno s nama služe Bogu (Djela apostolska 10:34, 35). Mnogi od njih trude se upoznati indijansku kulturu i vjerovanja te naučiti naš jezik kako bi mogli Indijancima što kvalitetnije prenijeti biblijsku poruku.

Naša obitelj živi u rezervatu Blood, u južnoj Alberti. Ondje imamo malu farmu. Još uvijek uživamo u indijanskoj kulturi, naprimjer u tradicionalnim jelima, glazbi i plesovima. Iako ne sudjelujemo u tradicionalnim plesovima, koji se ponekad nazivaju powwow, volimo ih gledati kad je to prikladno. Nastojim poučiti djecu o našem porijeklu i naučiti ih naš jezik. Mnogi Indijanci imaju izražene divne osobine: dobrotu, poniznost i iskrenu brigu za obitelj i prijatelje. Poznati su po gostoljubivosti i po tome da poštuju ljude različitog porijekla. Još uvijek cijenim indijansku kulturu i divim se osobinama indijanskog naroda.

Najviše nas raduje što možemo koristiti svoje vrijeme i sredstva kako bismo pomogli drugima upoznati Jehovu i zavoljeti ga. Naš sin Jared radi kao volonter u podružnici Jehovinih svjedoka u blizini Toronta. Ja služim kao starješina u skupštini Macleod te zajedno s Rose i Carmom sudjelujem u stalnoj pionirskoj službi, što znači da mnogo vremena posvećujem propovijedanju o Božjem Kraljevstvu. Sretni smo što možemo propovijedati na svom materinjem jeziku. Divno je vidjeti kako naši sunarodnjaci prihvaćaju istinu o Stvoritelju i o njegovom naumu.

Biblija kaže o Jehovi: “Ako ga budeš tražio, dat će ti da ga nađeš” (1. Ljetopisa 28:9). Sretan sam što je ispunio svoje obećanje te pomogao meni i mojoj obitelji da pronađemo ono što smo tražili.