DVA su broda polako uplovljavala u lagunu jednoga dalekog tihooceanskog koraljnog otoka. Stanovnici tog otoka bili su uzbuđeni. Nekoliko godina ranije jedan je brodolomac svakoj obitelji dao nekoliko stranica koje je istrgnuo iz svoje Biblije. Ti su ponizni ljudi sa zanimanjem čitali te stranice i nestrpljivo čekali da dođe neki kršćanski učitelj koji bi im pomogao bolje upoznati Boga.

Pomorci koji su došli obećali su im da će ih odvesti onamo gdje će moći više naučiti o Bogu. Oko 250 muškaraca i žena ukrcalo se na brodove, ne sumnjajući ništa. Mnogi od njih čvrsto su držali stranice Biblije koje su im toliko značile.

No svi su oni bili žrtve lukave prijevare. Kad su se ukrcali, mornari su ih zavezali i bacili u potpalublje. Čekalo ih je dugačko putovanje do južnoameričke luke Callaa. Zbog nehigijenskih uvjeta mnogi su umrli tijekom putovanja. Mnogi su bili seksualno zlostavljani. Oni koji su preživjeli put na koncu su bili prodani u roblje. Radili su na plantažama, u rudnicima ili kao sluge, bez ikakve nade da će se vratiti kući.

Stanovnici otoka na južnom dijelu Tihog oceana odvođeni su u roblje tijekom 19. i početkom 20. stoljeća. Početkom 1860-ih tisuće njih odvedeno je u Južnu Ameriku. Tijekom sljedećih deset godina trgovina robljem premjestila se na zapad, u Australiju. Godine 1867. Ross Lewin, bivši pripadnik Britanske ratne mornarice, nudio je uzgajivačima šećerne trske i pamuka “najbolje i najsnažnije robove za samo 7 [funti] po glavi”.

Britanska kolonijalna uprava nikako nije uspijevala stati na kraj trgovini robljem. Zašto? Kao prvo, u slučajevima u koje su bili umiješani strani državljani nije bilo lako primijeniti britanske zakone. Osim toga, u tim zakonima pojam ropstva nije bio jasno definiran. Zbog toga su se trgovci robljem na sudovima uspješno branili tvrdeći da stanovnici tihooceanskih otoka zapravo nisu robovi, iako su bili odvedeni prisilno i na prijevaru, već radnici koji će za svoj rad biti plaćeni, a s vremenom i vraćeni kućama. Neki su išli toliko daleko da su tvrdili kako tim “divljacima” čine uslugu jer ih dovode pod britansku vlast i uče ih raditi. Stoga je trgovina robljem neko vrijeme cvjetala.

Kad su slobodoumni građani počeli govoriti protiv trgovine robljem, situacija se počela mijenjati. Istina, neki stanovnici tihooceanskih  otoka pristali su da ih se odvede u tuđinu. Međutim, više se nije moglo tolerirati odvođenje u ropstvo, a ni zlostavljanje, naprimjer bičevanje i žigosanje užarenim željezom. Osim toga, zastrašujući uvjeti u kojima su neki robovi živjeli i radili bili su potpuno neprihvatljivi.

Da je promjena potrebna, naročito se uvidjelo kad su anglikanskog biskupa Johna Coleridgea Pattesona — koji se otvoreno protivio trgovini robljem — ubili stanovnici jednog otoka koje je on zapravo htio zaštititi. Naime, prije njega na otok su stigli trgovci robljem, koji su se poslužili jednom od često korištenih lukavština. Svoj su brod preuredili tako da sliči biskupovom i otočane pozvali da se na njemu “susretnu s biskupom”. Te nesretnike nitko više nikada nije vidio. Stoga je sasvim razumljivo što su otočani bili razjareni kad ih je posjetio biskup Patteson. Ubili su ga misleći da se osvećuju za ono što je ranije učinio. Zbog tog događaja, a i sve glasnijih prosvjeda javnosti, brodovi britanske i francuske ratne mornarice poslani su na Tihi ocean kako bi prekinuli trgovinu robljem.

Vlasti australskih saveznih država Novog Južnog Walesa i Queenslanda u suradnji s kolonijalnom upravom donijele su razne zakone kako bi se prekinulo zlostavljanje ljudi koje se dovodilo s otoka Tihog oceana i regulirao njihov rad. Postavljeni su nadzornici, a na brodovima koji su bili u potrazi za radnicima nalazili su se predstavnici vlasti. Sav taj trud konačno se isplatio jer se prijestupnicima više nije sudilo na temelju neučinkovitih odredbi protiv ropstva, već im se sudilo za otmice i ubojstva. U posljednjem desetljeću 19. stoljeća situacija na južnom dijelu Tihog oceana uvelike se promijenila. Lov na robove uglavnom je prekinut, pa je početkom 20. stoljeća praktički prestalo dovođenje “radne snage” s tihooceanskih otoka.

Godine 1901. novi australski parlament preuzeo je odgovornost za donošenje i provođenje zakona o doseljavanju u zemlju. Zakoni koje je donosio bili su odraz javnog mišljenja. Naime, ljudi su se u to vrijeme počeli buniti protiv strane radne snage jer su se bojali da će zbog nje domaći radnici ostati bez posla. Bez obzira na to jesu li bili dovedeni na silu ili ne, radnici s tihooceanskih otoka više nisu bili dobrodošli. Tisuće njih prisilno je vraćeno u svoj rodni kraj. To je uzrokovalo daljnje patnje jer su neki od njih zbog toga bili razdvojeni od svojih voljenih.

U rujnu 2000. vlada savezne države Queenslanda izdala je priopćenje te ga dala javnosti na trajan uvid. Njime se priznaje da su stanovnici tihooceanskih otoka doprinijeli ekonomskom, kulturnom i regionalnom razvoju Queenslanda. Osim toga, u tom se priopćenju izražava žaljenje zbog grubosti i zlostavljanja kojima su bili izloženi.

Mnogi su se ljudi tijekom povijesti pokušavali obogatiti na račun života i slobode drugih. Biblija obećava da u Božjem Kraljevstvu neće biti takvih nepravdi. Naprotiv, oni koji budu živjeli na Zemlji pod vlašću te nebeske uprave ‘sjedit će pod svojom lozom i pod svojom smokvom i nitko ih neće plašiti’ (Mihej 4:4).