U BIBLIJSKA vremena bilo je uobičajeno pokapati mrtve. Tako je naprimjer Abraham sahranio svoju ženu Saru u pećini. Isusovo je tijelo bilo položeno u grob isklesan u stijeni (1. Mojsijeva 23:9; Matej 27:60). Piše li u Bibliji da je pokapanje jedini ispravan način uklanjanja ljudskih posmrtnih ostataka? Ukazuje li Biblija na to da su Božji sluge u staro doba kremiranje smatrali neispravnim?

Površnim čitanjem nekih biblijskih izvještaja mogao bi se steći dojam da su u staro doba bili spaljivani samo oni koji su umrli u Božjoj nemilosti. Naprimjer Mojsijev je zakon nalagao da se kćer Jehovinog svećenika koja se “podala javnom bludu” pogubi i potom “u vatri spali” (3. Mojsijeva 20:10; 21:9). Slično je bilo i u slučaju Akana i njegove obitelji. Zbog njihove neposlušnosti Izraelci su doživjeli poraz kod grada Aja. Zato su ih kamenovali i potom “spalili vatrom” (Jošua 7:25). Neki bibličari pretpostavljaju da se tako postupalo s onima koji su umrli u Božjoj nemilosti i da su zločinci bili spaljivani jer se smatralo da nemaju pravo na dostojan pokop.

 Kad je kralj Jošija čistio Judu od idolopoklonstva, iz grobova je izvadio kosti svećenika koji su prinosili žrtve Baalu i zatim ih spalio na žrtvenicima (2. Ljetopisa 34:4, 5). Pokazuju li ti primjeri da su bili spaljivani samo posmrtni ostaci ljudi koji su zbog nečega zaslužili Božju osudu? Razmotrimo jedan biblijski izvještaj koji pokazuje da nije tako.

Kad su Filistejci porazili izraelskog kralja Šaula, bez imalo poštovanja objesili su njegovo mrtvo tijelo, kao i tijela njegove trojice sinova, na zid grada Bet-Šana. Međutim kad su stanovnici izraelskoga grada Jabeš-Gileada čuli s kakvim se nepoštovanjem postupalo s njihovim tijelima, skinuli su ih sa zida, spalili i potom pokopali kosti (1. Samuelova 31:2, 8-13). Možda se na prvi pogled čini da ovaj izvještaj potvrđuje mišljenje da se spaljivanje leševa u Bibliji prikazuje u negativnom svjetlu. Uostalom, Šaul je bio zao čovjek — borio se protiv Jehovinog pomazanika Davida i umro u Božjoj nemilosti.

No važno je zapaziti tko je još poginuo sa Šaulom. Bio je to Jonatan, jedan od njegovih sinova. I njegovo je tijelo bilo spaljeno. Međutim on nije bio zao čovjek. Naprotiv, bio je Davidov blizak prijatelj i saveznik. Izraelci su jednom prilikom rekli za Jonatana: “S Bogom je danas izvršio ovo djelo” (1. Samuelova 14:45). Kad je David čuo što su učinili muškarci iz Jabeš-Gileada, pohvalio ih je i zahvalio im, rekavši: “Neka vas Jehova blagoslovi, jer ste iskazali milost gospodaru svojemu Šaulu.” Davida očito nije uznemiravala činjenica da su Šaulov i Jonatanov leš bili spaljeni (2. Samuelova 2:4-6).

Biblija jasno naučava da će Jehova Bog vratiti u život mnoge umrle (Propovjednik 9:5, 10; Ivan 5:28, 29). Govoreći o vremenu kad će se mrtvi vraćati u život, biblijska knjiga Otkrivenje, odnosno Apokalipsa, proriče: “More je predalo mrtvace koji su bili u njemu i smrt i grob predali su mrtvace koji su bili u njima” (Otkrivenje 20:13). Svemogući Bog uskrsavat će umrle bez obzira na to jesu li pokopani, spaljeni, nestali u moru, jesu li ih pojele zvijeri ili su čak potpuno nestali u eksploziji atomske bombe.

Biblija ne daje konkretne upute o tome što se mora učiniti s mrtvim tijelom. Jehova ne osuđuje kremiranje. Naravno, pogreb treba biti dostojanstven.

No na osobne odluke u vezi s pogrebom mogu utjecati mjesni pogrebni običaji. Oni koji žive po biblijskim načelima nipošto ne žele učiniti nešto čime bi nepotrebno uvrijedili svoje bližnje. Međutim ne bi bilo ispravno držati se običaja koji bi mogli ostaviti dojam da vjerujemo u kriva vjerska učenja, kao što je učenje o besmrtnosti duše. Uzimajući sve to u obzir, konačnu odluku o tome kako će netko biti pokopan treba donijeti svaki pojedinac ili obitelj pokojnika.