KAD sam imala sedam godina, jedna djevojčica koja se sa mnom vozila u školskom autobusu u Shreveportu (Louisiana, SAD) ponudila mi je malu ružičastu knjigu s naslovom Slušati velikog Učitelja. Rekla je da će mi je dati za 50 centi. Došla je k meni u kuću i zajedno smo prebrojile tih 50 centi.

Jako sam zavoljela tu ružičastu knjižicu. Ubrzo nakon što sam je dobila, razboljela sam se i otišla u bolnicu. Članovi obitelji čitali su mi moju omiljenu knjigu kako bi me utješili. No što sam bila veća to sam je manje čitala, budući da je bila napisana prvenstveno za djecu. Iz te sam knjige naučila neke važne stvari, no željela sam saznati nešto više od toga. Stoga sam odlučila svakog tjedna otići u drugu crkvu kako bih pronašla biblijske odgovore na svoja pitanja. No nigdje nisam dobila odgovore s kojima bih bila zadovoljna.

U srednjoj školi religija mi više nije bila toliko važna. No Biblija me i dalje jako zanimala, pa sam je redovito čitala. Jednog sam dana primijetila da jedna učenica iz mog razreda ne sudjeluje u izgovaranju prisege na vjernost državi. Pitala sam je zašto to ne čini, a ona mi je odgovorila: “Već sam prisegnula na vjernost Jehovi, pa ne mogu onda prisegnuti i zastavi.” To mi je zvučalo vrlo logično. No pitala sam se tko je taj Jehova.

Na svako moje pitanje ona mi je odgovorila na temelju Biblije. Pitala sam se: “Gdje je sve to naučila? Jednako smo stare, a ona zna sve o Bibliji!” Objasnila mi je da o Bibliji uči u dvorani Jehovinih svjedoka. Pozvala me da u nedjelju dođem na njihov sastanak i ja sam odmah pristala. Prije toga sam posjetila svaku crkvu u gradu, ali iz nekog razloga nikad nisam otišla u njihovu dvoranu. Već na tom prvom sastanku shvatila sam da sam pronašla mjesto na kojem se ljude doista poučava o Bibliji.

Poslije sastanka otišla sam do stola na kojem se izdavala literatura, a kraj njega je na najvišoj polici stajala moja mala ružičasta knjiga! Prošlo je deset godina otkako sam od djevojčice iz autobusa dobila tu knjigu, pa se više nisam sjećala tko je bila ta djevojčica. No sada sam se sjetila — bila je to Nancy, djevojka iz razreda koja me pozvala na taj sastanak!

Otada sam svakog tjedna proučavala Bibliju i brzo sam napredovala. Već sam bila toliko toga saznala iz svoje male ružičaste knjige da mi je ono što sam učila na biblijskom tečaju odmah bilo sasvim jasno. Ubrzo sam predala svoj život Jehovi i krstila se 1985. kad sam imala 18 godina. Nancy se u međuvremenu odselila na Floridu, pa više nismo bile u kontaktu.

 Nakon nekoliko godina ja sam se udala. Godine 1991. moj muž Drew i ja počeli smo služiti kao pioniri, odnosno punovremeni propovjednici dobre vijesti, u jednom gradiću na istoku Teksasa. No što je bilo s Nancy? Nisam znala ništa o njoj. A onda sam jedne večeri, dok sam čitala Stražarsku kulu od 1. prosinca 1992, uzviknula: “Našla sam Nancy! Našla sam Nancy!” Vidjela sam je na slici razreda koji je upravo završio misionarsku školu Gilead. Ona i njen muž, Nick Simonelli, bili su poslani u Južnu Ameriku, u Ekvador.

Drew i ja prijavili smo se 2006. da služimo kao volonteri na građevinskim projektima Jehovinih svjedoka u stranim zemljama. Jako smo se obradovali kad smo saznali da će naš prvi zadatak biti proširenje podružnice u Ekvadoru! Prvog dana koji sam ondje provela susrela sam Nancy! Slučajno je tog dana došla u posjet podružnici. Kad smo ugledale jedna drugu, odmah smo se zagrlile — ponovno smo se našle, i to 32 godine nakon što sam od nje dobila malu ružičastu knjigu! Kako sam samo zahvalna Jehovi što mi je Nancy kao djevojčica onog dana ponudila tu knjigu!