SVIMA je laknulo kad smo prešli rijeku i stigli u Tajland. No dok su se drugi radovali, naša je obitelj bila tužna, jer s nama nisu bili moj otac i ujak. Njih je vojska odvela nekoliko mjeseci ranije. Majka je samo sjedila i plakala. No prije nego nastavim sa svojom pričom, dozvolite mi da vam ispričam nešto o svom djetinjstvu.

Rođen sam u Kambodži 1960. kao najstarije od troje djece u našoj obitelji. Kad sam imao devet godina, moji roditelji i ja odlučili smo da odem služiti u budistički hram, što je bilo uobičajeno za dječake. Redovnici u hramu ustaju oko šest sati i potom idu po kućama skupljajući hranu. Meni je od nekih ljudi bilo teško tražiti hranu jer sam vidio da su jako siromašni. Nakon toga mi mladi redovnici pripremili bismo obrok i poslužili starije redovnike te bismo jeli nakon njih.

U šest sati navečer stariji bi se redovnici okupili te se molili na jeziku koji je malo tko razumio. Nakon dvije godine postao sam, kako smo mi to govorili, mali redovnik te sam dobio neke povlastice koje su imali stariji redovnici. Mogao sam se i moliti s njima. Cijelo to vrijeme mislio sam da je budizam jedina religija na svijetu.

Nisam bio zadovoljan životom u hramu, pa sam se s 14 godina vratio kući. Ubrzo nakon toga na vlast je došao Pol Pot, vođa Crvenih Kmera. Nastojeći pretvoriti Kambodžu u komunističku državu, Crveni Kmeri, koji su bili na vlasti od 1975. do 1979, sve su ljude prisiljavali da se iz gradova presele na selo. I moja se obitelj morala preseliti. Kasnije su Crveni Kmeri odveli mog oca i ujaka. Više ih nikad nismo vidjeli. No nisu samo oni stradali. Dok su na vlasti bili Crveni Kmeri, u Kambodži je život izgubilo gotovo 1,7 milijuna ljudi. Neki su bili ubijeni na takozvanim poljima smrti, a neki su umrli od prekomjernog rada, bolesti ili gladi.

Zbog takvog stanja u zemlji 2 000 nas krenulo je na opasan put koji sam već spomenuo u uvodu. Tri smo dana morali putovati preko planinskih područja da bismo došli do granice s Tajlandom. Svi smo stigli živi i zdravi, pa tako i jedan dječačić koji se rodio na putu. Većina nas ponijela je sa sobom nešto novca, no na kraju smo ga bacili jer u to vrijeme kambodžanski novac nije ništa vrijedio u Tajlandu.

U Tajlandu je moja obitelj živjela kod naše rodbine. Ja sam se počeo baviti ribolovom. Često smo ribarili u kambodžanskim vodama,  gdje je bilo više ribe, no bilo je i patrolnih čamaca Crvenih Kmera. Da su nas uhvatili, izgubili bismo i brod i život. Ustvari, dva smo im puta za dlaku umaknuli. No drugi nisu prošli tako dobro. Mog su susjeda uhvatili i odrubili mu glavu. Premda me njegova smrt pogodila, nastavio sam loviti ribu uz kambodžansku obalu. Nisam imao previše izbora jer inače moja obitelj ne bi imala što jesti.

Budući da smo moja obitelj i ja teško živjeli, odlučio sam otići u jedan izbjeglički logor u Tajlandu, predati molbu za preseljenje u drugu zemlju i odande slati novac svojima. Kad sam im rekao za to, jako su se usprotivili. No nisam se dao odgovoriti.

U izbjegličkom logoru upoznao sam neke ljude koji su govorili engleski te su mi rekli da su kršćani. Iznenadio sam se kad sam shvatio da budizam nije jedina religija. Moj novi prijatelj Teng Hann i ja počeli smo se družiti s tim kršćanima, koji su nam pokazali Bibliju i dali nam hranu. U tom sam logoru živio godinu dana, a onda sam novozelandskim vlastima predao molbu za useljenje.

Molba mi je odobrena u svibnju 1979, a ubrzo nakon toga stigao sam u izbjeglički logor u Aucklandu. Jedan dobar čovjek pomogao mi je da se zaposlim u jednoj tvornici u Wellingtonu. Naporno sam radio i slao novac obitelji, kao što sam i obećao.

Budući da sam htio više naučiti o kršćanstvu, počeo sam ići u dvije protestantske crkve. No ondje se malo govorilo o Bibliji. Želio sam se moliti na ispravan način, pa me jedan prijatelj naučio molitvu Očenaš (Matej 6:9-13). Međutim nitko mi nije objasnio što ona zapravo znači. Tako sam, kao i kod budističkih molitvi, mehanički ponavljao riječi, uopće ne shvaćajući što govorim.

Oženio sam se 1981. Oko godinu dana nakon toga moja žena i ja smo se krstili. Prilikom krštenja svećenik nam je samo poškropio glavu vodom. U to sam vrijeme već imao dva posla, krasan dom i vodio sam lagodan život, što mi u Kambodži ne bi bilo moguće. No nisam bio sretan. U našem braku pojavili su se problemi, a to što smo išli u crkvu nije nam pomoglo da ih riješimo. I moje ponašanje uzrokovalo je probleme jer sam kockao, pušio, pio i viđao druge žene. Međutim osjećao sam grižnju savjesti i ozbiljno sam sumnjao da ću otići na nebo, kamo odlaze svi dobri ljudi nakon smrti, kako su nas to učili u crkvi.

Godine 1987. pomogao sam majci i sestri da dođu na Novi Zeland. One su neko vrijeme živjele sa mnom i mojom ženom. Kad su odlučile otići, i ja sam pošao s njima. Nas troje preselili smo se u Auckland.

Kad sam odlazio od jednog svog prijatelja, naišao sam na dva čovjeka koja su išla od kuće do kuće. Jedan od njih zvao se Bill. On me upitao: “Što mislite, kamo ćete otići nakon smrti?” “Na nebo”, odgovorio sam. On mi je na temelju Biblije objasnio da samo 144 000 ljudi ide na nebo, gdje će vladati kao kraljevi nad Zemljom. Rekao mi je i to da će na Zemlji živjeti milijuni bogobojaznih ljudi i da će ona biti pretvorena u raj (Otkrivenje 5:9, 10; 14:1, 4; 21:3, 4). Isprva sam bio ljut zbog toga što sam čuo jer je to bilo suprotno onome što sam naučio u svojoj crkvi. No duboko u sebi divio sam se tim ljudima zato što tako dobro poznaju Bibliju i što su ostali mirni kad sam burno reagirao. Ustvari, kasnije mi je bilo žao što ih nisam pitao kojoj religiji pripadaju.

Nekoliko tjedana kasnije otišao sam k prijatelju čija su djeca proučavala Bibliju s jednim bračnim parom, Dickom i Stephanie. Proučavali su na temelju brošure Raduj se zauvijek životu na Zemlji! Počeo sam je čitati i uvidio sam da je ono što u njoj piše prilično logično. Saznao sam da su Dick i Stephanie Jehovini svjedoci. Tada sam pomislio da su ona dva čovjeka koja sam nedavno sreo sigurno bili Jehovini svjedoci jer su mi govorili isto ono što je pisalo u toj brošuri.

Silno sam želio saznati nešto više o Bibliji, pa sam Dicka i Stephanie pozvao k sebi.  Obasuo sam ih pitanjima. Kasnije me Stephanie pitala znam li kako glasi Božje ime. Pokazala mi je Psalam 83:18, gdje stoji: “Da bi se znalo da si jedino ti, kojemu je ime Jehova, Svevišnji koji je nad svom zemljom!” Taj me redak oduševio te sam počeo redovito proučavati Bibliju. U proučavanju mi se pridružila i La, djevojka iz Laosa s kojom sam tada živio. U međuvremenu sam pomogao i svom bratu i šogorici da dođu na Novi Zeland. Kad su došli, i oni su počeli proučavati Bibliju s Jehovinim svjedocima.

Nedugo nakon toga La i ja prestali smo proučavati jer smo se zbog posla preselili u Australiju. Iako smo bili zaokupljeni zarađivanjem novca, nedostajalo nam je proučavanje Biblije. Zato smo jedne noći usrdno molili Jehovu da nam pomogne pronaći njegov narod.

Kad sam nekoliko dana kasnije došao kući iz trgovine, pred vratima sam sreo dvije Jehovine svjedokinje. U sebi sam zahvalio Jehovi. La i ja nastavili smo proučavati Bibliju. Počeli smo ići i na kršćanske sastanke u dvoranu Jehovinih svjedoka. No ubrzo sam shvatio da moram učiniti brojne promjene u svom životu ako želim ugoditi Bogu. Zato sam prekinuo sa svojim lošim navikama te sam ošišao dugu kosu. Stari prijatelji su mi se rugali, ali nisam se dao isprovocirati. Morao sam riješiti i svoj bračni status. La i ja nismo bili vjenčani jer nisam bio razveden od svoje prve žene. Zbog toga smo se 1990. La i ja vratili na Novi Zeland.

Odmah smo nazvali Dicka i Stephanie. “Sam, mislila sam da vas više nećemo vidjeti!” rekla mi je Stephanie. Nastavili smo proučavati Bibliju s njima i čim sam se razveo, La i ja smo se vjenčali. Konačno smo mogli čiste savjesti služiti Bogu. Ostali smo na Novom Zelandu te smo se krstili u znak predanja Bogu. Svim sam srcem želio prenositi drugima ono što sam naučio te sam tako proučavao Bibliju s mnogim ljudima iz Kambodže i Tajlanda koji žive u Aucklandu i njegovoj okolici.

U svibnju 1996. La i ja vratili smo se u Australiju. Otada živimo u Cairnsu, na sjeveru Queenslanda. Moj je zadatak organizirati propovijedanje ljudima iz Kambodže, Laosa i Tajlanda koji žive na našem području.

Nikada neću moći dovoljno zahvaliti Jehovi za sve blagoslove koje mi je dao. Imam divnu ženu i tri sina — Daniela, Michaela i Benjamina. Jako sam sretan i zato što su biblijsku istinu prihvatili moja majka, sestra, brat, punica i Teng Hann, prijatelj iz izbjegličkog logora u Tajlandu. Moja obitelj i ja još uvijek nismo prežalili smrt mog oca i ujaka, ali nismo shrvani tugom. Znamo da će Bog prilikom uskrsnuća u potpunosti ispraviti sve nepravde koje smo doživjeli i da “ono što je prije bilo neće u sjećanje dolaziti niti će se u srcu javljati” (Izaija 65:17; Djela apostolska 24:15).

Prije nekoliko godina na jednom većem skupu Jehovinih svjedoka ugledao sam jedno poznato lice. Bio je to Bill, koji mi je svjedočio prije mnogo godina. “Sjećaš li me se?” upitao sam ga.

“Naravno!” rekao je. “Upoznali smo se prije dosta godina na Novom Zelandu i rekao sam ti da samo 144 000 ljudi ide na nebo.” Bill me nije zaboravio ni nakon tako puno vremena. U međuvremenu sam postao njegov duhovni brat. Zagrlili smo se i porazgovarali o svemu što smo u međuvremenu doživjeli.