ROĐENA sam 1930. u zapadnom dijelu Litve, nedaleko od Baltičkog mora. Prije nego što sam se rodila, moja se majka molila da joj kći postane redovnica. No jednom mi je prilikom rekla: “Ne mogu se moliti pred svetim Petrom ili nekim drugim beživotnim kipom.” Zapamtila sam njene riječi i nisam klečala u crkvi. No znala sam kleknuti pred raspelom na cesti kad bih se vraćala iz škole.

Tijekom Drugog svjetskog rata (1939-1945) vidjela sam neopisivo okrutna zlodjela, i to me strašno mučilo. Jednog dana za vrijeme njemačke okupacije bila sam u šumi sa svojom tetkom i brala bobice. Naišle smo na dvije velike jame zatrpane zemljom. Posvuda su bili svježi tragovi krvi. Znale smo da je nedavno bila ubijena jedna skupina Židova, među kojima su bile Tese i Sara, s kojima sam išla u školu. Stoga smo zaključile da smo nabasale na masovnu grobnicu u koju su ti ljudi bili pokopani. U šoku sam povikala: “Bože, ti si tako dobar! Zašto onda dopuštaš da se događaju takva strašna zvjerstva?”

Godine 1949. završila sam srednju školu u Klaipedi, a potom sam počela studirati glazbu. Godine 1950. pridružila sam se jednom studentskom ilegalnom političkom pokretu. No ubrzo nas je netko izdao, pa sam zajedno s još dvanaestero kolega bila uhićena. Završila sam u zatvoru u Klaipedi. Ondje sam prvi put srela Jehovine svjedoke.

Bila sam u ćeliji s još šest mladih žena. Jednog dana stražari su u ćeliju gurnuli jednu ženu srednjih godina. Ljubazno nam se nasmiješila. Rekla sam joj: “Draga gospođo, ljudi su obično tužni kad dospiju u zatvor, a vi se smijete! Ako smijem pitati, zašto ste ovdje?”

“Zbog istine”, odgovorila je.

“A što je istina?” upitala sam je.

Žena se zvala Lydia Peldszus. Bila je Njemica, a uhitili su je zbog vjere — bila je Jehovin svjedok. Puno smo razgovarale o Bibliji. Utješne biblijske istine o kojima nam je govorila nisu promijenile život samo meni  nego i trima drugim ženama koje su bile s nama u ćeliji.

Zbog svog političkog djelovanja protiv sovjetske vlasti bila sam osuđena na 25 godina zatvora te još 5 godina izgnanstva. Jehovini svjedoci koje sam upoznala tijekom svog boravka u zatvorima i radnim logorima u Sibiru pomogli su mi da bolje upoznam Boga i njegov naum. Oni su se, kao i Lydia, nalazili u zatvoru zbog svoje vjere.

Tijekom tih godina sve sam bolje upoznavala Bibliju i o svojoj sam vjeri govorila drugima. Premda nisam imala priliku krstiti se i tako pokazati da sam predala svoj život Bogu, drugi zatvorenici i zatvorski službenici smatrali su me Jehovinim svjedokom. Godine 1958, nakon što sam odslužila osam godina kazne, bila sam puštena iz zatvora. Vratila sam se u Litvu narušena zdravlja, no snažne vjere u Jehovu.

U to je vrijeme u Litvi ostalo samo nekoliko Jehovinih svjedoka. Drugi su bili po zatvorima ili u izgnanstvu u Sibiru. Godine 1959. dva Jehovina svjedoka vratila su se iz Sibira i predložila mi da prevodim naše biblijske publikacije na litavski. Rado sam prihvatila taj odgovoran zadatak i smatrala sam ga čašću.

U ožujku 1960. počela sam prevoditi, a u srpnju sam se potajno krstila u rijeci Dubysi. Budući da mi je KGB (sovjetska služba državne sigurnosti) onemogućavao da pronađem posao, nisam se mogla uzdržavati, pa sam živjela s roditeljima, koji su blagonaklono gledali na moja vjerska uvjerenja. Čuvala sam krave svog oca i naših susjeda. Dok su životinje pasle, ja sam prevodila. Imala sam prekrasan ured. Sjedila sam na panju, okružena zelenim travnatim tepihom. Plavo nebo bilo mi je strop, a krilo pisaći stol.

No uvidjela sam da nije sigurno prevoditi na pašnjaku jer su me mogli primijetiti agenti KGB-a i njihovi doušnici. Kad su suvjernici pronašli prikladna skloništa u kojima sam mogla prevoditi, odselila sam se iz očeve kuće. Neko sam vrijeme prevodila u stajama. S jedne strane ograde bila je stoka, a s druge sam ja lupala po svom pisaćem stroju.

Nije bilo struje, pa sam radila dok je bilo danjeg svjetla. Kako bi prikrili zvuk mehaničkog pisaćeg stroja, moji su domaćini pored staje napravili vjetrenjaču. Kad bi se smračilo, odlazila sam u njihovu kuću na večeru. Potom bih se vraćala u staju i spavala na sijenu.

U listopadu 1961. bila sam uhićena s još dvojicom Jehovinih svjedoka jer su vlasti otkrile da prevodim vjersku literaturu. Stoga je 1962. uslijedilo suđenje koje sam spomenula na početku članka. Budući da su nam vlasti omogućile javno suđenje, radovali smo se što imamo priliku dati svjedočanstvo mnogim prisutnima (Marko 13:9). Bila sam osuđena na tri godine i poslana u zatvor u estonskom gradu Tallinnu. Koliko znam, u to sam vrijeme ondje bila jedina osoba zatvorena zbog vjere. Posjetili su me predstavnici gradske vlasti, pa sam im govorila o svojim uvjerenjima.

Kad su me 1964. pustili iz estonskog zatvora, vratila sam se u Litvu. Ondje sam  nastavila prevoditi naše publikacije. Uglavnom sam prevodila s ruskog na litavski. Imala sam jako puno posla. Premda su mi i drugi pomagali, ja sam se jedina bavila isključivo prevođenjem. Često sam znala raditi od jutra do mraka, i to sedam dana tjedno. Da mi Jehova nije pomagao, ne bih imala snage za to.

Bila sam svjesna važnosti tog posla, pa sam se uvijek trudila biti oprezna. Braća i sestre u vjeri znali su dovesti u opasnost sebe i svoju obitelj kako bi me sakrili, uzdržavali i štitili. To nas je jako zbližilo. Dok sam ja prevodila, obitelj kod koje sam boravila pazila je da me netko ne bi vidio i prijavio. Kako bi me upozorili, dvaput bi udarili o cijevi za grijanje nekim metalnim predmetom. Ja bih nato brzo sakrila sve što bi moglo otkriti čime se bavim.

Kad bismo saznali da se motri na kuću u kojoj sam prevodila, brzo bih se preselila. Ako u to vrijeme netko nije imao dozvolu za posjedovanje pisaćeg stroja, smatrao se odgovornim za teško kazneno djelo. Zbog toga bi netko prebacio moj pisaći stroj u drugo sklonište, a zatim bih se i ja, obično noću, preselila onamo.

Jehova me doista štitio. Predstavnici vlasti znali su što radim, ali nisu imali dokaze protiv mene. Tako je naprimjer 1973. osmero Jehovinih svjedoka završilo na sudu. Tužitelj me pozvao na saslušanje. Otvoreno me upitao: “Mockutė, koliko si literature prevela svih ovih godina?” Rekla sam mu da ne mogu odgovoriti na to pitanje.

“A na koje pitanje možeš odgovoriti?” upitao me.

“Na pitanje koje nema veze s tim poslom”, odgovorila sam.

Pretkraj 1980-ih situacija u Litvi počela se mijenjati. Više se nismo trebali skrivati od vladinih agenata. Stoga su 1990. i drugi počeli prevoditi. Zatim je 1. rujna 1992. osnovan mali prevoditeljski ured u Klaipedi, gradu u kojem sam se na koncu trajno nastanila.

Radila sam kao prevoditelj ukupno 30 godina na 16 različitih lokacija. Nikad nisam imala vlastiti dom. No neizmjerno sam sretna jer vidim rezultate našeg rada. Danas u Litvi djeluje oko 3 000 Jehovinih svjedoka. Ja sam nekada prevodila skrivajući se po stajama i tavanima, a danas prevoditelji rade u odličnim uvjetima u litvanskoj podružnici, u blizini Kaunasa.

Još se uvijek sjećam značajnog susreta u hladnoj zatvorskoj ćeliji, koji se dogodio prije 60 godina u Klaipedi. Taj mi je susret promijenio život. Uvijek ću biti zahvalna našem veličanstvenom Stvoritelju Jehovi što sam saznala istinu o njemu i njegovom naumu i što sam posvetila život vršenju njegove volje.