Idi na sadržaj

Idi na kazalo

Nema takve lijenčine kao što je ljenivac

Nema takve lijenčine kao što je ljenivac

“DOĐI brzo i ponesi kameru!” doviknula sam svojoj sestri kad sam na šumskom putu ispred sebe ugledala zelenog ljenivca. Kako smo se samo nasmijale kad smo shvatile da nije bilo razloga za žurbu — ljenivac je jedna od najsporijih životinja na svijetu!

Kako bih saznala nešto više o tom sisavcu, posjetila sam zoološki vrt Ave u kostarikanskom gradu La Garita de Alajueli. No to nije običan zoološki vrt, nego i centar koji prihvaća bolesne i ozlijeđene životinje, pomaže im da se oporave te ih potom vraća u divljinu. Ondje sam upoznala biologinju Shirley Ramírez, koja s mnogo entuzijazma vodi razne istraživačke projekte. Ona me odvela da vidim njihovog ljenivca koji se zove Pelota, što na španjolskom znači “lopta”. To mu ime sasvim pristaje jer ljenivci znaju spavati potpuno sklupčani, tako da izgledaju poput lopte. Pelota je dvoprsti ljenivac veličine manjeg psa. Ima dugu lepršavu dlaku, kratku njušku i velike smeđe oči koje izgledaju kao da su pune suza.

Istražujući informacije o ljenivcima saznala sam da su oni samotne životinje i da jednom godišnje donose na svijet po jedno mlado. Mladi se ljenivac ne odvaja od svoje majke prvih četiri do šest tjedana, dok ne prestane sisati. No majka ga i nakon toga još pet do osam mjeseci zna nositi na svom trbuhu. Za to vrijeme hrani ga mekanim, lako probavljivim listovima koje mu daje iz svojih usta. Kasnije mališan počne sam brati lišće, no pritom se još uvijek čvrsto drži za majku. Dok su majka i mladunče zajedno, ona ga upoznaje i s malim šumskim područjem koje će biti njegov dom.

Dvoprsti, troprsti, zeleni i ledeni

Saznala sam da je ljenivac kojeg sam vidjela u šumi bio troprsti ljenivac. Oko očiju je imao crnu dlaku koja je izgledala poput maske. Imao je kratak, zdepasti rep, a tijelo mu je bilo prekriveno oštrom, slamastom dlakom. Prednje noge bile su mu znatno duže od stražnjih, a na leđima je između ramena imao zlatnožuto krzno. Ta vrsta ljenivca ima devet vratnih pršljenova, što mu omogućava da u potrazi za svojim omiljenim lišćem okreće glavu za 270 stupnjeva. No zašto mu je krzno izgledalo zeleno? Shirley mi je odgovorila: “Krzno ljenivaca ima zelenkastu boju zbog algi koje rastu na njemu.”

Za razliku od svojih troprstih rođaka koji imaju duže prednje udove, dvoprsti ljenivci imaju otprilike jednako dugačke prednje i stražnje noge. Krzno im je dugačko, smećkastozlatne boje i mekano.

Ljenivac provodi dane sunčajući se visoko na krošnjama drveća. Njegova tjelesna temperatura mijenja se ovisno o temperaturi zraka — noću se spusti na 24 Celzijeva stupnja, a danju iznosi i do 33 stupnja. Nijednom drugom sisavcu tjelesna temperatura ne varira toliko kao ljenivcu. On ima tako malo mišića da se ne može ugrijati drhtanjem. Zato često spava potpuno sklupčan kako bi što duže sačuvao toplinu. Unutarnji kratak i mekan sloj krzna štiti ga od hladnoće dok spava. A vjerovali ili ne, ljenivac može spavati i 20 sati na dan!

Bez žurbe pri jelu

Za probavu hrane potrebna je toplina kako bi moglo doći do bakterijske razgradnje i fermentacije, pa stoga ljenivac zbog niske tjelesne temperature ima iznimno spor metabolizam. Lišću ponekad treba i mjesec dana da prođe sve faze probave u ljenivčevom želucu, koji se sastoji od više odjeljaka, te dođe do tankog crijeva. U kišno doba godine, kada se zaredaju hladni dani, ljenivci mogu uginuti od gladi premda im je želudac pun hrane. “Ljenivcima je Sunčeva toplina neophodna za probavu”, rekla mi je Shirley.

Zatim je dodala: “Budući da se u zoološkom vrtu brinem o životinjama i čistim im kaveze, mogu reći da mi se kod ljenivaca najviše sviđa to što vrše nuždu samo jednom tjedno! Kada dođe vrijeme za to, siđu s drveta, iskopaju rupu u tlu i zakopaju izmet. To je jedino što rade na tlu.”

Izvrsno prilagođeni životu naglavce

Sve druge aktivnosti ljenivaca odvijaju se na drveću. Bilo da jedu, spavaju, pare se ili kote, sve to rade obješeni o grane drveća. Stvoritelj je tim malim sisavcima dao tijelo koje je izvrsno prilagođeno životu naglavce. Ljenivci na prstima imaju pandže duge sedam centimetara, kojima se hvataju za grane i lijane. Čak im i dlaka raste u suprotnom smjeru da im se koža ne bi smočila za tropskih pljuskova! Krzno im se razdvaja na trbuhu i raste prema leđima — suprotno od smjera rasta dlake kod većine ostalih kopnenih životinja — pa stoga kišne kapi samo klize niz njega. Premda na tlu ljenivac djeluje nezgrapno i nespretno, kad se nalazi visoko na granama drveća, on je oličenje ležernosti i gracioznosti. Koliko god to čudno zvučalo, ljenivac je i odličan plivač!

Što sam još naučila o tom mirnom stvorenju koje živi u krošnjama drveća? Naročito su me se dojmile dvije pojedinosti. Kao prvo, nevjerojatno je kako se ljenivac može oporaviti od ozljeda i preživjeti doze otrova koje bi mogle usmrtiti druge sisavce. Teške rane brzo mu zacjeljuju i rijetko se kad inficiraju. Stoga bi bolje poznavanje obrambenih mehanizama ljenivčevog imunološkog sustava itekako unaprijedilo medicinska istraživanja. Kao drugo, ljudima koji uvijek nekud žure i stalno su pod stresom koristilo bi da se, bar u određenoj mjeri, ugledaju na mirne i opuštene ljenivce. (Prilog suradnika.)