ROĐEN sam 8. studenoga 1944. u New Yorku. Odrastao sam u južnom Bronxu, u dijelu grada koji je u to vrijeme bio podijeljen na četvrti u kojima su živjeli pripadnici različitih nacionalnih manjina. Kad sam bio dijete, puno sam vremena provodio na ulici, pa sam ubrzo naučio da ne smijem zalaziti u četvrti koje su kontrolirale pojedine ulične bande. Pripadnici tih bandi bili su nasilni i bavili su se kriminalom, pa su ih se ljudi bojali.

Već s 12 godina postao sam član jedne bande. Nazvali smo se “Lubanje”. Provaljivali smo u teretne vagone i krali kutije s maslacem od kikirikija i drugu hranu. No mladići koji su bili nešto stariji od nas ponašali su se mnogo nasilnije. Među tim je bandama često dolazilo do krvavih okršaja. Jednom prilikom jedan moj dobar prijatelj bio je nasmrt izboden nožem pred mojim očima.

Nisam bio zadovoljan životom koji sam vodio kao član bande. Nakon nekog vremena dobio sam jaku želju da odem iz grada. Moj ujak Eddie bio je u Korejskom ratu i služio je u mornaričkom pješaštvu američke vojske, odnosno bio je marinac. Ujak mi je pričao o marincima i ja sam bio oduševljen onim što sam čuo. Saznao sam da je svaki marinac discipliniran i opasan ratnik koji je obučen da brzo i odlučno djeluje. Geslo marinaca Semper fidelis, što na latinskom znači “uvijek vjeran”, ukazuje na strogi kodeks odanosti i predanosti koji oni poštuju. Uskoro sam i ja silno želio postati vrstan marinac.

Osmoga studenoga 1961, baš kad sam navršio 17 godina, prijavio sam se u redove marinaca. Manje od četiri mjeseca kasnije završio sam osnovnu obuku i postao marinac. Bio je to početak moje 11-godišnje vojne karijere.

 Stupio sam u vojsku u vrijeme mira. No ako želiš biti marinac, moraš stalno usvajati nove vještine. Prvo sam bio poslan u grad Oahu na Havajima, gdje sam dvije godine prolazio intenzivnu obuku u taktikama koje koriste pješaštvo i gerilci. Postao sam dobar strijelac i mogao sam pogoditi i najmanju metu s udaljenosti od preko 450 metara. Svladao sam borilačke vještine, naučio rukovati eksplozivom, čitati zemljopisne karte, minirati objekte i koristiti komunikacijsku opremu. Učiti o svemu tome za mene je bio pravi užitak.

Nakon Havaja proveo sam šest mjeseci u Japanu, u mornaričkoj zrakoplovnoj bazi u Atsugiju, gdje nam je zadatak bio štititi podvodno oružje. Uskoro je napetost između Sjedinjenih Država i Sjevernog Vijetnama dosegla vrhunac, pa sam zajedno s jednom postrojbom marinaca bio poslan na nosač aviona USS Ranger. Avioni s našeg broda, koji je bio usidren u Tonkinskom zaljevu, sudjelovali su u bombardiranju Sjevernog Vijetnama. Konačno sam sudjelovao u pravom ratu! Ipak, budući da sam bio na brodu, činilo mi se kao da propuštam pravi doživljaj rata.

U proljeće 1966, dok sam još bio na nosaču aviona Ranger, dobio sam častan otpust iz vojske, nakon što sam u njoj služio četiri godine. Većina vojnika na mom mjestu rado bi se vratila kući i izbjegla krvoproliće koje je uskoro uslijedilo. No ja sam se smatrao predanim marincem i profesionalnim ratnikom, te nisam namjeravao tek tako odustati. Odlučio sam ponovno se prijaviti u vojsku.

Želio sam se boriti. Za to sam bio i obučen. Zato sam se dobrovoljno prijavio da služim u pješaštvu. Nije mi bilo važno kamo me dodijele — samo sam želio služiti kao marinac. Idolizirao sam rat, a biti dobar marinac bio je moj životni cilj.

U listopadu 1967. bio sam poslan u Vijetnam. Osjećao sam nemir i veliko uzbuđenje. Odmah su me poslali na prvu crtu bojišnice, u provinciju Quang Tri. Nepuna 24 sata kasnije već sam se našao usred krvave bitke. Oko mene su padali mrtvi i ranjeni vojnici. Od siline neprijateljskih metaka koji su udarali o tlo dizala se prašina. Štitilo nas je samo nekoliko grmova. Ja sam naprosto počeo pucati. Bilo je užasno. Mislio sam da ću umrijeti. Nakon nekog vremena bitka je završila. Preživio sam, no mnogi vojnici koje sam pomagao nositi s bojišta nisu.

Narednih 20 mjeseci sudjelovao sam u najžešćim bitkama u Vijetnamskom ratu. Sedam dana u tjednu, dan i noć, pucao sam na neprijatelja ili pokušavao izbjeći neprijateljske metke, postavljao zasjede ili upadao u njih. Većinu vremena na neprijatelje sam pucao iz rupa iskopanih u zemlji, koje su se pretvorile u blatne kaljuže čim je počela padati kiša. Ponekad je bilo hladno i nepodnošljivo neugodno. U tim sam rupama i jeo i spavao.

Moj zadatak bio je pronaći i ubiti neprijatelje. Ulazio sam i izlazio iz vlažne džungle, uvijek u opasnosti da će me iz grmlja zaskočiti neprijatelj. Ponekad su satima oko mene padale granate. U jednoj bici blizu sela Khe Sanha bilo je ranjeno ili ubijeno oko tri četvrtine mog voda. Samo nas je 13 ostalo neozlijeđeno.

Tridesetog siječnja 1968. našao sam se u jednoj vojnoj bazi, gdje sam prvi put nakon više od godinu dana mogao prilično udobno  spavati u šatoru. No to nije dugo trajalo jer me rano tog jutra probudila zaglušujuća buka mina iz minobacača. Bio sam ranjen. U rame i leđa zabilo mi se nekoliko šrapnela. Tog su jutra neprijatelji započeli veliki napad.

Zbog zadobivenih ozljeda dobio sam ratno odličje Purpurno srce. No te ozljede nisu bile dovoljno teške da me odvrate od daljnjeg sudjelovanja u ratu. Liječnici su mi brzo izvadili šrapnele i uskoro sam bio na putu za grad Hue, gdje se odigrala jedna od najvažnijih bitaka u Vijetnamskom ratu. U toj sam se bici ponašao kao pravi stroj za ubijanje. Ubiti neprijatelja nije mi predstavljalo nikakav problem. Tako sam sljedeća 32 dana išao od kuće do kuće progoneći i ubijajući neprijateljske vojnike.

U to sam vrijeme smatrao da je ono što radim potpuno opravdano. Razmišljao sam: “U ovom gradu neprijatelji ubijaju tisuće nevinih muškaraca, žena i djece. Na ulicama leže tisuće leševa. Posvuda su postavljene mine, čak i pod neke leševe. U stalnoj smo opasnosti od neprijateljskih snajpera.” Međutim ništa me od toga nije preplašilo. Smatrao sam da je ubiti neprijatelja ispravno.

Neko vrijeme nakon bitke kod Huea završila je moja trinaestomjesečna vojna služba. No rat je bio u punom jeku i ja sam želio u njemu i dalje sudjelovati. Zato sam se dobrovoljno javio da ostanem u Vijetnamu i nastavim svoju vojnu službu. U to sam vrijeme bio stožerni narednik, pa mi je bio povjeren poseban zadatak. Trebao sam voditi postrojbe marinaca u malena zabačena sela. Ondje smo surađivali s civilima i poučavali ih kako da se zaštite. Stalno smo bili u stanju pripravnosti jer su se neprijatelji često znali pomiješati s lokalnim stanovništvom. Noću smo krišom pretraživali područje kako bismo ulovili i ubili neprijateljske vojnike. Iako sam bio pod izuzetnim pritiskom, moja želja za ratovanjem i dalje je rasla.

Moja produljena vojna služba u Vijetnamu prošla je vrlo brzo. Ponovno sam zatražio da ostanem na ratištu. No ovog puta nadređeni mi nisu odobrili molbu, možda zato što su primijetili da sam opsjednut ratom. Međutim moja karijera marinca nije završila. Bio sam poslan u Sjedinjene Države da kao vojni instruktor obučavam novake. Tri i pol godine potpuno sam se posvetio tom poslu. Imao sam puno iskustva i znanja koje sam mogao podijeliti s novacima i dao sam sve od sebe kako bi i oni postali okrutan stroj za ubijanje.

Sprijateljio sam se s jednim kolegom, koji je također bio vojni instruktor. U to ga je vrijeme napustila žena. Njegova sestra Christine Antisdel, koja je kratko prije toga postala Jehovin svjedok, ponudila mu je da se doseli k njemu kako bi mu pomogla brinuti se za njegovo dvoje male djece. Tada sam prvi put čuo za Jehovine svjedoke.

Odgojen sam kao katolik i osam sam godina išao u katoličku školu. U crkvi sam čak  služio kao ministrant. Ipak, nisam znao gotovo ništa o Bibliji. No nakon što sam upoznao Christine, to se promijenilo. Ona mi je objasnila biblijska učenja za koja nikad prije nisam čuo. Saznao sam što Biblija doista uči.

Naprimjer saznao sam da Biblija nigdje ne govori da Bog nakon smrti muči ljude u paklu (Propovjednik 9:5, 10). Isto tako Biblija ne naučava da je Bog dio Trojstva (Ivan 14:28). S druge strane u Bibliji stoji da će Bog ukloniti zlo, bol i smrt te da će poslušni ljudi zauvijek živjeti u raju na Zemlji (Psalam 37:9-11; Otkrivenje 21:3, 4). Također sam saznao kakva su Božja moralna mjerila (1. Korinćanima 6:9, 10). Osim toga naučio sam da Bog ima ime te da se zove Jehova (Psalam 83:18). Sve me to oduševilo.

U studenome 1972. bio sam premješten u drugu vojnu bazu, gdje sam trebao obučavati dočasnike u tehnikama ratovanja. U tom sam mjestu počeo proučavati Bibliju s Jehovinim svjedocima i odlaziti na njihove sastanke. Jako me se dojmila bratska ljubav i prijateljska atmosfera koja je vladala među njima.

Što sam više učio o Bibliji, to me više uznemiravala savjest. Moj način života nije se nimalo slagao s biblijskim učenjima. Ja sam se posvetio upravo onome što Bog mrzi — ratovanju i nasilju.

Kad sam shvatio da ne mogu istovremeno biti marinac i obožavati Jehovu Boga, moja opčinjenost ratom je nestala. Odlučio sam napustiti vojsku. Nakon više mjeseci sređivanja papira, razgovora i psihijatrijskog vještačenja, dobio sam častan otpust iz vojske — ovaj put zato što sam uložio prigovor savjesti. Tako je završila moja 11-godišnja vojna karijera.

Napokon sam mogao reći Jehovi ono što je zapisano u Izaiji 6:8: “Evo me, mene pošalji!” Da, sad kad nisam više bio u vojsci, bio sam spreman svom snagom i cijelim srcem služiti pravom Bogu. Krstio sam se kao Jehovin svjedok 27. srpnja 1973. Pet mjeseci kasnije oženio sam se s Christine Antisdel, od koje sam prvi put čuo za Jehovu.

Christine i ja zajedno smo 36 godina, koje smo proveli pomažući drugima da upoznaju Bibliju i približe se Bogu. Osam godina služili smo kao misionari u Dominikanskoj Republici. Zadnjih 18 godina služim kao putujući nadglednik. Moja supruga i ja dosad smo posjetili stotine skupština Jehovinih svjedoka u Sjedinjenim Državama u kojima se sastanci održavaju na španjolskom jeziku.

Vrijeme koje sam proveo u ratu nije ostavilo loše posljedice na moje emocionalno ili duševno zdravlje. Nemam posttraumatski stresni poremećaj, ne muče me noćne more niti mi se u misli vraćaju bolna sjećanja na prošle događaje. No sada kada sam se zbližio s Jehovom Bogom, duboko žalim što sam tijekom rata oduzeo život svojim bližnjima.

Napravio sam velike promjene u životu i zbog toga sam sretan. Osjećam da mi je Bog oprostio ono što sam činio u prošlosti. Umjesto da ljudima oduzimam život, sada je moja želja pružiti im nadu u vječni život u raju na Zemlji. Kad sam bio marinac, činio sam grozne stvari iz neznanja i zato što sam život posvetio pogrešnim ciljevima. No otkad sam saznao što stoji u Bibliji i postao Jehovin svjedok, trudim se postupati drugačije jer sam čvrsto uvjeren da postoji pravi, živi Bog pun ljubavi, koji će na kraju nagraditi one koji ga vole i slušaju.