GODINE 1973. dr. Martin Cooper predstavio je javnosti novi izum: mobilni telefon. Taj je telefon imao bateriju, radioodašiljač i mikroprocesor (miniračunalo). Njujorčani su bili zapanjeni kad su vidjeli kako Cooper telefonira na cesti. No taj je izum bio moguć samo zato što je još 1800. Alessandro Volta izumio galvanski članak (bateriju). Osim toga 1876. izumljen je telefon, 1895. radioodašiljač, a 1946. računalo. Na koncu je 1971. izumljen mikroprocesor, što je omogućilo izum mobilnog telefona. Ipak, mogli bismo se upitati: Je li komuniciranje sofisticiranim uređajima doista nešto novo?

Jedan “uređaj” za komuniciranje koji se često uzima kao nešto samo po sebi razumljivo jest ljudski glas. U motoričkom centru na ljudskoj moždanoj kori ima na milijarde neurona, a više od polovine njih upravlja našim govornim organima, dok oko 100 mišića upravlja složenim mehanizmima koji pokreću naš jezik, usne, čeljust, ždrijelo i prsni koš.

I naše je uho dio tog “uređaja” za komuniciranje. Ono pretvara zvuk u električne impulse koje naš mozak prima i obrađuje. Mozak analizira zvukove, što nam omogućava da prepoznamo ljude po boji glasa. Osim toga mozak mjeri koliko milijuntih dijelova sekunde jedno uho čuje prije drugoga i na taj način točno izračunava odakle dolazi zvuk. To su samo dva mehanizma koja nam omogućuju da slušamo samo jednu osobu, iako u tom trenutku možda govori više njih.

Dakle sofisticirana bežična komunikacija (s automatskim prepoznavanjem pozivatelja) nije ništa novo. Ona je već odavno prisutna u živom svijetu — prirodi.