VIDIO sam da ga prisutni pažljivo slušaju. Budući da sam tijekom svoje vojne karijere služio kao bolivijski vojni diplomat u Sjedinjenim Državama, zapovjednik bolivijske mornarice i osobni savjetnik bolivijskog predsjednika, bio sam naviknut na to da mi ljudi ukazuju poštovanje. No poštovanje koje su prisutni ukazali tom djetetu potaknulo me da preispitam svoje životne ciljeve.

Moj je otac umro 1934. u ratu za pokrajinu Chaco, koji se vodio između Paragvaja i Bolivije. Ubrzo nakon toga poslali su me u katolički internat. Mnogo sam godina svaki dan odlazio na misu, gdje smo pjevali crkvene pjesme, slušali katekizam i ponavljali napamet naučene molitve. Čak sam bio ministrant i pjevao sam u crkvenom zboru. No nikad nisam čitao Bibliju. Ustvari, nikad je nisam ni vidio.

Sviđali su mi se vjerski blagdani jer su sličili zabavama, a ja sam volio promjene u svakodnevnoj rutini. No svećenici i vjeroučitelji bili su grubi, pa su mi bili odbojni. Nisam više želio imati veze s religijom.

Jednog lijepog sunčanog dana u moj su rodni grad Tariju došla dva elegantno odjevena mlada časnika. Došli su na dopust iz bolivijskog glavnog grada La Paza. Polako i dostojanstveno hodali su glavnim trgom. Bili su uglađeni, uredni i dostojanstveni, pa su na mene ostavili dubok dojam. Nosili su zelene uniforme i kape sa sjajnim šiltom. U tom sam trenutku odlučio postati časnik. Bio sam uvjeren da ti časnici vode zanimljiv život i da čine mnoga časna djela.

Godine 1949, kad sam imao 16 godina, bio sam primljen u bolivijsku vojnu školu. Moj stariji brat čekao je sa mnom i drugim mladićima u dugom redu koji se protezao sve do ulaza u vojarnu. Predstavio me poručniku, zamolio ga da pazi na mene te me pohvalio.  Kad je on otišao, priredili su mi uobičajeni doček za novake. Srušili su me na tlo i rekli: “Vidjet ćemo tko ovdje zaslužuje pohvalu!” To je bio moj prvi susret s vojnom disciplinom i zastrašivanjem. No ja sam bio žilav, tako da mi je bio povrijeđen samo ponos.

S vremenom sam svladao umijeće ratovanja i postao uvaženi časnik. No iz iskustva sam znao da uredan i otmjen izgled vojnog osoblja može zavarati.

Na početku svoje karijere prolazio sam obuku na krstarici argentinske ratne mornarice General Belgrano, koja je mogla primiti više od 1 000 članova posade. Prije Drugog svjetskog rata bila je u vlasništvu Sjedinjenih Država i zvala se USS Phoenix, a 1941. preživjela je japanski napad na havajsku luku Pearl Harbor.

S vremenom sam napredovao i postao zamjenik zapovjednika bolivijske ratne mornarice, koja patrolira bolivijskim vodenim putevima koji su granica sa susjednim državama. To su rijeke amazonskog porječja te jezero Titicaca, najviše plovno jezero na svijetu.

U međuvremenu, u svibnju 1980, bio sam izabran u povjerenstvo vojnih diplomata, koje je otputovalo u Washington, glavni grad Sjedinjenih Država. Iz svakog roda vojske — kopnene vojske, zrakoplovstva i mornarice — bio je odabran časnik s visokim činom, a ja sam zbog svog staža bio imenovan za predsjednika povjerenstva. Gotovo dvije godine živio sam u Sjedinjenim Državama, a kasnije sam postao osobni savjetnik bolivijskog predsjednika.

Kao vojni zapovjednik morao sam svake nedjelje odlaziti u crkvu. Budući da su vojni kapelani i svećenici podupirali revolucije i ratove, bio sam razočaran religijom. Znao sam da je pogrešno što crkve podupiru takvo krvoproliće. Ipak, to me licemjerje nije  navelo da odbacim religiju, nego da potražim istinu. Budući da dotad nisam čitao Bibliju, odlučio sam povremeno čitati neke biblijske odlomke koje sam nasumce odabrao.

Iznenadio sam se kad je moja supruga Manuela počela proučavati Bibliju s jednom misionarkom Jehovinih svjedoka po imenu Janet. Kasnije je počela odlaziti na sastanke u njihovu dvoranu. Nije mi bilo teško odvesti je onamo, no nisam želio prisustvovati sastancima jer sam pretpostavljao da je na njima bučno i da prisutni daju oduška svojim emocijama.

Jednog dana Manuela me pitala da li bih htio da me posjeti Janetin suprug. Isprva sam to odbio. No tada sam zaključio da bih zahvaljujući vjerskoj pouci koju sam dobio sigurno mogao pobiti sve njegove argumente. Kad sam prvi put susreo Iana, posebno me se dojmilo njegovo ponašanje, a ne njegove riječi. Znao je mnogo o Bibliji, no nije me pokušavao dovesti u neugodnu situaciju. Umjesto toga bio je ljubazan i pun poštovanja.

Sljedeći tjedan odlučio sam otići u dvoranu Jehovinih svjedoka, gdje sam čuo govor dječaka kojeg sam spomenuo na početku. Dok sam ga slušao kako čita i objašnjava retke iz biblijske knjige proroka Izaije, shvatio sam da sam pronašao jedinstvenu organizaciju. Ironično je da sam u mladosti želio postati ugledan časnik, a sada sam želio biti poput tog dječaka i druge poučavati o Bibliji. Kao da se moje srce odjednom smekšalo i postalo spremno prihvatiti biblijsku istinu.

S vremenom sam još bolje upoznao Jehovine svjedoke. Dojmila me se njihova točnost i ljubaznost kojom su me uvijek dočekali. Stoga sam se među njima osjećao kao kod kuće. Njihova čista i uredna odjeća također je na mene ostavila dojam. No posebno mi se svidjelo što su njihovi sastanci dobro organizirani — uvijek je bio održan govor koji je bio na rasporedu. Shvatio sam da red poštuju iz ljubavi, a ne iz straha.

Nakon prvog sastanka, pristao sam s Ianom proučavati Bibliju. Za proučavanje smo koristili knjigu I ti možeš vječno živjeti u raju na Zemlji. * Još uvijek se sjećam trećeg poglavlja u kojem se nalazi slika biskupa koji blagoslivlja vojnike prije bitke. Nisam nimalo sumnjao u njenu točnost jer sam takve prizore vidio svojim očima. U dvorani Jehovinih svjedoka dobio sam knjigu Raspravljanje na temelju Svetog pisma. Kad sam pročitao što Biblija kaže o neutralnosti, shvatio sam da moram poduzeti neke promjene. Odlučio sam da nikad više neću otići u katoličku crkvu i počeo sam redovito odlaziti na sastanke Jehovinih svjedoka. Isto tako odlučio sam napustiti vojnu službu.

Nekoliko tjedana kasnije čuo sam da će članovi skupštine čistiti sportsku dvoranu u kojoj se trebao održati kongres Jehovinih svjedoka. Veselio sam se što ću prisustvovati tom skupu, pa sam im se pridružio u čišćenju. Stvarno sam uživao u zajedničkom radu i druženju. Dok sam meo pod, pristupio mi je jedan mladić i upitao me jesam li ja admiral.

“Jesam”, odgovorio sam.

“Ne mogu vjerovati!” uzviknuo je u čudu. “Admiral koji mete pod!” Naime časnik s visokim činom nikad ne bi podignuo papirić, a kamoli čistio pod. Taj je mladić nekad radio u vojsci i bio moj osobni vozač, a sad je bio Jehovin svjedok.

Budući da se red u vojsci temelji na poštovanju hijerarhije, u potpunosti sam usvojio  takav način razmišljanja. Naprimjer sjećam se da sam znao pitati jesu li neki Jehovini svjedoci na višem položaju od drugih zbog odgovornih zaduženja koja su im povjerena. Moje gledište o važnosti položaja još je uvijek snažno utjecalo na moj način razmišljanja. No uskoro se dogodilo nešto zbog čega sam potpuno promijenio mišljenje.

Otprilike u to vrijeme, odnosno 1989, saznao sam da će jedan član Vodećeg tijela Jehovinih svjedoka iz New Yorka posjetiti Boliviju i održati govor u jednoj sportskoj dvorani. Jedva sam čekao da vidim kako će se prisutni ponašati prema tako uglednom članu organizacije. Mislio sam da će osobu na tako visokom položaju dočekati s velikom pompom.

No kad je sastanak započeo, ni po čemu se nije dalo zaključiti da je stigao neki poseban gost, pa me to začudilo. Do Manuele i mene sjedio je jedan stariji bračni par. Manuela je primijetila da žena ima pjesmaricu na engleskom jeziku, pa je tijekom pauze počela s njom razgovarati. No potom je taj bračni par otišao.

Oboje smo se jako iznenadili kad je nedugo nakon toga suprug te žene izašao na pozornicu i održao glavni govor. U tom sam trenutku počeo drugačije gledati na sve ono što sam u vojsci naučio o činovima, poštovanju, ovlastima i položaju. Kasnije sam rekao: “Zamisli, brat koji je zajedno s nama sjedio na tim neudobnim sjedalima član je Vodećeg tijela!”

Još uvijek mi se na licu pojavi osmijeh kad se sjetim koliko mi je puta Ian pokušavao pomoći da shvatim Isusove riječi iz Mateja 23:8: “Vi ste svi braća!”

Kad sam izvršio svoje obaveze prema vojsci, Ian me pozvao da zajedno propovijedamo od kuće do kuće (Djela apostolska 20:20). Otišli smo upravo u naselje koje sam htio izbjeći jer su u njemu živjeli mnogi pripadnici vojske. Vrata mi je otvorio jedan general, kojeg nikako nisam želio sresti. Bio sam nervozan i preplašen, posebno kad je primijetio moju aktovku i Bibliju, te me s prezirom upitao: “Što se s tobom dogodilo?”

Nakon što sam se nakratko pomolio u sebi, osjetio sam sigurnost i unutarnji mir. General je saslušao moju prezentaciju i čak je uzeo neke biblijske publikacije. To me iskustvo potaknulo da predam svoj život Jehovi. Svoje predanje potvrdio sam krštenjem u vodi 3. siječnja 1990.

S vremenom su i moja supruga, sin i kći postali Jehovini svjedoci. Drago mi je što sada služim kao skupštinski starješina i punovremeni propovjednik dobre vijesti o Božjem Kraljevstvu. Smatram najvećom čašću što sam dobio priliku upoznati Jehovu, Boga kojemu je iskreno stalo do mene. To je čast koja nadmašuje bilo koji položaj kojem bi netko mogao težiti ili na koji bi mogao doći. Zaista, red i disciplina ne bi se smjeli provoditi grubo i kruto, nego srdačno i obzirno. Jehova je Bog reda, no što je još važnije, on je Bog ljubavi (1. Korinćanima 14:33, 40; 1. Ivanova 4:8).