Što kaže Biblija?
Jesu li svi dijelovi Biblije primjenjivi u naše vrijeme?
“Biblija nema gotovo nikakvu praktičnu vrijednost u životu suvremenog čovjeka. Poznavanje nekih nevažnih podataka iz Biblije eventualno mu može pomoći da riješi križaljku ili da odgovori na neko pitanje u kvizu.”
“Ono što Biblija govori o rodoslovljima, djevičanstvu i strahu pred Bogom odraz je kulturnog nasljeđa i društvenih vrijednosti vremena u kojem je nastala, ali to više ne vrijedi u 21. stoljeću.”
“Biblija je bila zastarjela i prije nego što je prvi put bila tiskana.”
TE IZJAVE nedavno su preuzete s internetske stranice na kojoj se raspravlja o temi “Je li Biblija zastarjela i beskorisna?” Što vi mislite o tome? Slažete li se s navedenim gledištima?
Možda se ne slažete s onima koji u potpunosti odbacuju Bibliju, no ipak se pitate je li baš sve što čitamo u Bibliji primjenjivo u naše vrijeme. Uostalom, Biblija koja se koristi u većini crkava podijeljena je na dva dijela, koji se obično nazivaju Stari i Novi zavjet. Budući da se preko 75 posto biblijskog teksta nalazi u Starom zavjetu, mogao bi se dobiti dojam da je veći dio Biblije star, odnosno zastario.
Više nitko ne prinosi životinjske žrtve propisane Mojsijevim zakonom. Zašto su onda u Trećoj knjizi Mojsijevoj (Levitskom zakoniku) sačuvani svi ti detaljni propisi o prinošenju žrtava? (3. Mojsijeva 1:1–7:38). Koja je svrha prvih nekoliko poglavlja Prve knjige ljetopisa, u kojima se uglavnom navode rodoslovlja? (1. Ljetopisa 1:1–9:44). Ako nitko od nas ne može povezati svoje porijeklo s osobama navedenim u tim poglavljima, čemu onda služe ti popisi?
Zamislite da ste sa stabla ubrali jabuku. Znači li to da nakon toga više nećete obraćati pažnju na to stablo? Ne znači, posebno ako želite ubrati još plodova. Na neki način, Biblija je poput tog stabla. Pojedini njeni dijelovi, naprimjer Psalmi ili Propovijed na gori, možda se čine lako razumljivima i posebno zanimljivima. Ako su nam to omiljeni dijelovi Biblije — kao što nam je omiljeno neko voće — ne znači da sve ostalo trebamo zanemariti. Što o tome kaže sama Biblija?
Otprilike 65. godine apostol Pavao napisao je Timoteju svoju drugu poslanicu u kojoj ga je podsjetio: “Od ranog djetinjstva poznaješ svete spise koji te mogu učiniti mudrim kako bi dobio spasenje po vjeri koja je u Kristu Isusu.” Zatim je nastavio: “Sve je Pismo nadahnuto od Boga i korisno za poučavanje, za ukoravanje, za popravljanje, za odgajanje u pravednosti” (2. Timoteju 3:15, 16). Je li Pavao mislio samo na Novi zavjet kad je napisao da je “sve Pismo nadahnuto od Boga i korisno”?
Zapazimo da je Pavao napisao kako Timotej poznaje “svete spise” još od “ranog djetinjstva”. Ako je Timotej u vrijeme pisanja te poslanice imao nešto više od 30 godina, kao što misle neki izučavatelji, to znači da je u vrijeme Isusove smrti bio malo dijete. U to vrijeme još nije bila napisana nijedna knjiga Novog zavjeta. Budući da je Timotejeva majka bila Židovka, sveti spisi kojima ga je kao malog učila sigurno su bile knjige Starog zavjeta (Djela apostolska 16:1). “Sve Pismo” o kojem je govorio Pavao nedvojbeno je uključivalo cijeli Stari zavjet, pa tako i propise o prinošenju žrtava te rodoslovlja.
Otada je prošlo više od 1 900 godina, a mi još uvijek imamo višestruku korist od tih dijelova Biblije. Kao prvo, Bibliju imamo samo zato što se Bog pobrinuo da narod koji je on izabrao napiše tu knjigu i sačuva je (Rimljanima 3:1, 2). U starom Izraelu Mojsijev zakon nije bio samo nekakva relikvija koju je trebalo sačuvati za buduće naraštaje. On im je zapravo bio ustav. Pojedinosti tog Zakona koje se danas možda čine nepotrebnima bile su prijeko potrebne za preživljavanje starog izraelskog naroda i za normalan život cijele zajednice. Osim toga rodoslovlja zapisana u Bibliji bila su neophodna da bi ljudi mogli prepoznati Mesiju, za kojeg je bilo prorečeno da će biti potomak kralja Davida (2. Samuelova 7:12, 13; Luka 1:32; 3:23-31).
Premda kršćani nisu pod Mojsijevim zakonom, oni trebaju vjerovati u obećanog Mesiju, Isusa Krista. Stara rodoslovlja sačuvana u Bibliji dokazuju da je Isus uistinu bio obećani ‘sin Davidov’. Pojedinosti u vezi s prinošenjem žrtava pomažu nam da još više cijenimo daleko važniju žrtvu koju je prinio Isus i da izgrađujemo povjerenje u njenu vrijednost (Hebrejima 9:11, 12).
Pavao je kršćanskoj zajednici u Rimu u 1. stoljeću napisao: “Sve što je nekad napisano, nama je za pouku napisano, da svojom ustrajnošću i utjehom iz Pisama imamo nadu” (Rimljanima 15:4). Te riječi podsjećaju nas da je Biblija napisana na korist nama, ali i drugima. Već preko 3 500 godina njene nadahnute riječi usmjeravaju, savjetuju i ispravljaju Božji narod — u Sinajskoj pustinji, u Obećanoj zemlji, u babilonskom izgnanstvu, u Rimskom Carstvu, ali i danas u cijelom svijetu. Nijedna druga knjiga ne može to s pravom reći za sebe. Kao što se ne može vidjeti korijen stabla jabuke, tako se možda ni vrijednost pojedinih dijelova Biblije ne može vidjeti na prvi pogled. Možda je potrebno malo kopati da bismo otkrili njihovu pravu vrijednost, no to se itekako isplati.
