LJUDSKE su oči poput malih televizijskih kamera. One pretvaraju slike u električne signale i prenose ih pomoću vidnog živca u stražnji dio mozga, koji nam ustvari omogućava da vidimo.

Premda ima promjer od samo 24 milimetra i teži 7,5 grama, oko je zadivljujuće konstruirano — pravo malo čudo. Naprimjer ono ima posebne mehanizme za jače i slabije osvjetljenje, tako da pola sata nakon što uđemo u mračnu prostoriju naše oči postanu 10 000 puta osjetljivije na svjetlo.

Što nam omogućava da uz normalno osvjetljenje jasno vidimo? Naše oko ima preko 100 puta više fotoreceptornih stanica (piksela) nego većina videokamera. Osim toga velik dio tih stanica smješten je u malenoj jamici u središtu mrežnice koja se naziva središnja jamica i mjesto je najoštrijeg vida. Budući da mi nekoliko puta u sekundi pomičemo pogled, imamo osjećaj da sve što nam je u vidnom polju vidimo oštro. Zanimljivo je da je središnja jamica velika otprilike kao točka na kraju ove rečenice.

Električni signali što ih šalju fotoreceptivne stanice putuju od jedne živčane stanice do druge sve dok ne stignu do vidnog živca. No uloga živčanih stanica ne svodi se samo na prenošenje signala. One ih obrađuju tako što izoštravaju ono što je važno, a prigušuju nepotrebne pojedinosti.

Vidno središte na moždanoj kori slično je sofisticiranom videoprijemniku. Ondje se slika izoštrava tako što se popravljaju rubovi te se uspoređuju signali koje šalju stanice osjetljive na tri boje — crvenu, zelenu i plavu — kako bismo mogli razlikovati na milijune boja. Pored toga mozak uspoređuje sićušne razlike između onoga što vidi jedno oko u odnosu na ono što vidi drugo, a to nam omogućava razlikovanje udaljenosti i prostorno gledanje.

Zanimljivo je da naše oči mogu “skenirati” lica u mnoštvu ljudi i poslati električne impulse u mozak, koji primljene signale pretvara u jasne slike. Potom sitne pojedinosti na njihovim licima uspoređuje s informacijama koje su pohranjene u našem sjećanju i zato možemo odmah prepoznati svoje prijatelje. Nije li to doista zadivljujuće?