FRANCUSKI istraživač Samuel de Champlain prešao je Atlantski ocean i plovio uzvodno rijekom St. Lawrence koja se nalazi u današnjoj Kanadi. No ubrzo je na području današnjeg Montreala naišao na veliku prepreku: brzace Lachine. Godine 1603. napisao je u svoj dnevnik da bi svaki pokušaj da svojim čamcima prijeđe te brzace bio uzaludan. Budući da su šume bile guste, bilo je previše komplicirano putovati kopnom. Kako su onda Champlain i njegovi suputnici nastavili svoje putovanje?

Ugledavši se na starosjedioce iz tog područja, poslužili su se kanuima. “Kanuima se”, napisao je Champlain, “može brzo i jednostavno putovati zemljom, kako manjim tako i većim rijekama.”

Jezera i rijeke u Kanadi uvelike nalikuju autocestama, a kanu se smatrao savršenim prijevoznim sredstvom. Omogućavao je Indijancima da istražuju svoju zemlju, love životinje i prevoze stvari. Naravno, kanui su se razlikovali po svom izgledu i načinu izrade, ovisno o tome za što su bili namijenjeni i od kojih su se materijala izrađivali. Naprimjer stanovnici zapadne obale Kanade izrađivali su kanue tako što su dubili debla golemih tuja. Zatim su izdubljena debla punili  vodom i vrućim kamenjem kako bi drvo omekšalo jer ga se tako moglo lakše oblikovati. Neki od tih kanua mogli su nositi do dvije tone tereta te su bili brzi i sigurni za plovidbu morem, a koristili su se i za lov velikih morskih sisavaca, uključujući i kitove.

Vjerojatno najpoznatiji kanu iz Sjeverne Amerike bio je kanu napravljen od brezove kore. Budući da sadrži tvar koja se zove betulin, brezova kora je izdržljiva i ne propušta vodu. Osim toga elastična je, ali istovremeno i čvrsta. “Kanu napravljen od brezove kore može ploviti brzacima koji bi oštetili kanu napravljen od drva i platna”, objasnio je izrađivač kanua David Gidmark.

Za izradu takvih kanua koristila se i brezovina i cedrovina te korijenje smreke i smola. Budući da su se svi ti materijali mogli pronaći u šumi, kanue se moglo prilično lako popraviti. Osim toga bili su relativno lagani, zbog čega ih je bilo lako nositi kad je trebalo zaobići opasne brzace i druge prepreke. Pored toga bili su izrađeni od prirodnih materijala koji nisu zagađivali okoliš. Kad ih se bacilo jer ih se više nije moglo koristiti, naprosto bi se razgradili, poput srušenog stabla.

Kanui su se izrađivali na doista zadivljujući način. Indijanci “ne koriste čavle i vijke, već je sve zašiveno i vezano”, napisao je jedan istraživač iz 19. stoljeća. “Rubovi, šavovi i čvorovi toliko su pravilni, čvrsti i umjetnički napravljeni da im se ne može naći nikakva zamjerka.”

Prije dolaska željeznice kanui su bili najbrže i najpouzdanije prijevozno sredstvo u velikom dijelu Kanade. Čak i nakon dolaska željeznice kanui se nisu odmah prestali koristiti, jer su ljudi često putovali i vlakom i kanuima.

Kanui su bili toliko važan dio života sjevernoameričkih Indijanaca da su utjecali i na njihovu kulturu i na njihova vjerovanja. Naprimjer neke legende kažu da su ljudi preživjeli veliki potop u kanuima, a ne u arci koja se spominje u Bibliji.

Vožnja kanuima i danas je popularna u Kanadi, ali uglavnom kao oblik rekreacije. Nažalost, sve je teže pronaći odgovarajuće drvo za izradu dobrih kanua od brezove kore. No lako su dostupni neki drugi materijali, poput aluminija, platna, drva i fiberglasa.

Kanadski kanuist Bill Mason istaknuo je još jednu dobru stranu vožnje kanuom rekavši: “Plovidba kanuom starim vodenim putevima izvrstan je način da obnovimo svoj narušen odnos s prirodom i Stvoriteljem koji je u davno doba sve to načinio.” Mnogi bi se zdušno složili s tim riječima.