Idi na sadržaj

Idi na kazalo

Ćelavi ibis — ptica selica koja se ne smije seliti

Ćelavi ibis — ptica selica koja se ne smije seliti

PETEROČLANA obitelj spremna je za dalek put. Prijatelji su je došli ispratiti. Obitelj posljednji put pogleda mjesto koje je dugo vremena bilo njen dom i kreće na put. Dok ih prijatelji gledaju, njih petero odlazi i polako nestaje u daljini.

Nalazimo se u Centru za zaštitu i uzgoj ćelavih ibisa u turskom gradu Bireciku, koji se nalazi na obali Eufrata. Obitelj koja je upravo krenula na put grupa je ćelavih ibisa, ugroženih ptica. Svim je pticama za nogu pričvršćen satelitski odašiljač pomoću kojeg će se pratiti njihovo kretanje. Prijatelji koji su ih došli ispratiti — osoblje Centra i posjetitelji — napeto gledaju kako ptice odlijeću u nepoznate krajeve. Boje se da se obitelj ćelavih ibisa možda neće vratiti kući.

No kakve su to ptice? Kamo se sele? Zašto se ljudi toliko zanimaju za njihovu seobu?

Upoznajte našeg pernatog prijatelja

Kad se izlegne, ćelavi ibis ima perje na glavi. No kad poraste, to mu perje otpadne i glava mu ostane gola, po čemu je i dobio ime ćelavi ibis. Ostatak tijela prekriven mu je crnim perjem koje na suncu ima bakreno-zelen i ljubičast sjaj. Ćelavi ibis ima crveni kljun i crvenu kožu na cijelom tijelu, izuzev samog vrha glave. Na stražnjoj strani vrata ima dugačko perje.

Nakon tri do četiri godine ibis postaje zreo za parenje. U normalnim okolnostima živi između 25 i 30 godina. Hrani se kukcima, gušterima, pa čak i malim sisavcima. Ženke obično snesu jedno do tri jaja na godinu i sjede na njima otprilike mjesec dana. Kod tih je ptica posebno zanimljivo to što mužjak i ženka ostaju zajedno do kraja života. Kad jedna ptica ugine, ona druga tuguje za njom. Često se događa da ptica koja ostane bez svog para gladuje sve dok ne ugine ili da se čak baci s visoke stijene.

Ljudi koji žive u Bireciku reći će vam da se ondje sve do početka 20. stoljeća svake godine slavio povratak ćelavih ibisa iz toplijih krajeva. Povratak tih ptica smatrao se znakom da stiže proljeće. Tijekom svečanosti, koja se održavala sredinom veljače, čamce se uz zvuk bubnjeva izvlačilo iz Eufrata, a priređivale su se i prigodne zabave.

Tih davnih godina jata ćelavih ibisa bila su toliko velika da su znala zamračiti nebo poput velikih crnih oblaka. No tijekom prošlog stoljeća — a naročito u posljednjih 50 godina — njihov se broj naglo smanjio. Nekad je kolonija u Bireciku imala 500 do 600 parova ćelavih ibisa, no kad su 1950-ih poljoprivrednici počeli koristiti pesticide, to je pogubno djelovalo na te ptice. Danas ih u svijetu ima još jako malo.

Zaštita ćelavih ibisa u Turskoj

Centar za zaštitu i uzgoj ćelavih ibisa u Bireciku osnovan je 1977. Ptice se svake godine puštalo da lete na jug. Tako je bilo sve do 1990, kad se vratila samo jedna jedina ptica. Nakon toga pticama se više nije dopuštalo da se sele u toplije krajeve. U vrijeme kad bi u normalnim okolnostima kretale na put — u srpnju ili kolovozu — osoblje Centra smjestilo bi ih u velike kaveze. Ondje bi ostale sve do veljače ili ožujka sljedeće godine, kad bi se inače vratile kući.

Godine 1997. osoblje Centra odlučilo je ponovno pustiti ptice da odlete na jug. Nažalost, nikad više nisu vidjeli nijednu od 25 puštenih ptica. Od 1998. do danas sve se ćelave ibise smješta u kaveze kako bi se spriječila seoba tih ptica. Unatoč tome one se i dalje razmnožavaju. Danas ih u Centru u Bireciku ima gotovo stotinu.

Budućnost ćelavih ibisa

Nažalost, samo su se dva člana peteročlane obitelji spomenute u uvodu članka vratila u Birecik. A onda je 2008. jedna druga skupina ptica puštena da odleti u toplije krajeve. No ni one nisu bolje prošle. Nijedna se nije vratila. Nadležne ustanove izvještavaju da su ptice odletjele na jug i stigle sve do Jordana, ali su ondje uginule od trovanja. To znači da je, unatoč porastu populacije u Centru te svim naporima znanstvenika i državnih institucija, budućnost ćelavih ibisa još uvijek neizvjesna.

Premda im zbog njihove vlastite sigurnosti ne dopuštaju odlazak u toplije krajeve, ćelavi ibisi nisu izgubili instinkte na koje se oslanjaju pri seobi, o čemu svjedoče i nedavna iskustva. To potvrđuje da je Biblija u pravu kad kaže: “Čak i roda na nebu zna vrijeme svoje, grlica, čiopa i bulbul drže se vremena kad se trebaju vratiti” (Jeremija 8:7).