PRIJE otprilike 150 godina većina Kanade, po veličini druge zemlje svijeta, bila je neistražena divljina. Povjesničar Pierre Berton napisao je: “Tri četvrtine stanovništva živjelo je na zabačenim seoskim imanjima”, a ceste su bile u tako lošem stanju da je bilo “gotovo nemoguće ići na duga putovanja”. Plovidba jezerima i rijekama također je imala svojih nedostataka jer je voda znala biti zaleđena i do pet mjeseci u godini.

Zbog tih je problema kanadski premijer Sir John Alexander Macdonald 1871. predložio izgradnju transkontinentalne pruge koja bi povezala atlantsku i tihooceansku obalu Kanade. U Sjedinjenim Državama izgradnja takve željeznice dovršena je 1869, no Kanada je raspolagala s manje novca, a trebala je izgraditi dužu prugu i imala je gotovo deset puta manje stanovnika nego Sjedinjene Države. Jedan uvaženi kanadski političar rekao je da je izgradnja takve željeznice “jedan od najapsurdnijih pothvata koji se mogu zamisliti”. Jedan drugi političar rugao se govoreći da će sljedeći put premijer predložiti izgradnju željezničke pruge do Mjeseca.

No vlasti su ipak obećale završiti željezničku prugu za deset godina. Sandford Fleming, škotski inženjer građevinarstva koji se bavio gradnjom željezničkih pruga, procijenio je da će izgradnja pruge stajati otprilike 100 milijuna kanadskih dolara, što je u ono vrijeme bila ogromna svota. Premda bi trasa bila kraća i jednostavnija kad bi jednim dijelom prolazila kroz Sjedinjene Države, Macdonald je inzistirao na tome da se pruga izgradi isključivo na kanadskom teritoriju kako bi se zaštitili interesi zemlje u slučaju da izbije rat.

Mnogi investitori nisu bili spremni uložiti novac u tako skup i rizičan pothvat. Međutim 1875. ipak je započela izgradnja glavne pruge kanadske transkontinentalne željeznice nazvane Canadian Pacific Railway (Kanadska pacifička željeznica). Deset godina kasnije gradnja željeznice umalo je bila obustavljena. Desetog srpnja 1885. najkasnije do 15 sati trebalo je isplatiti dug od 400 000 kanadskih dolara, koji kompanija Canadian Pacific Railway nije mogla podmiriti. No u 14 sati kanadski je parlament odobrio da se kompaniji posudi još novca, te je tako u zadnji čas spasio projekt.

Dok su gradili prugu na sjeveru provincije Ontario, radnici su naišli na sloj kamena na dubini od svega tridesetak centimetara. Stoga su trebali dovoziti zemlju iz udaljenih područja.  U središnjem dijelu Kanade temperature su se zimi znale spustiti na gotovo 50 stupnjeva ispod nule, što je graditeljima stvaralo mnoge probleme. Pored toga svake je godine znalo pasti po nekoliko metara snijega. Dio pruge koji prolazi kroz područje Stjenjaka na zapadu bio je naročito opasan. Ljudi su govorili da “ondje smrt dolazi iznenada”. U tom je području trebalo izgraditi mnogo tunela i mostova. Radnici su obično radili deset sati na dan, unatoč kiši, blatu i snijegu.

Na koncu je 7. studenog 1885. bez puno pompe zabijen posljednji čavao na dionici pruge koja vodi preko planinskog prijevoja Eagle Pass u zapadnoj provinciji Britanskoj Kolumbiji. Tamošnja željeznička stanica nazvana je Craigellachie po jednom selu u Škotskoj koje je tamošnjim stanovnicima služilo kao zborno mjesto. Ono je postalo simbol hrabrosti i prkošenja nevoljama. Kad je glavni direktor kompanije Canadian Pacific Railway bio zamoljen da održi prigodni govor, on je jednostavno kazao: “Mogu samo reći da je posao u svakom pogledu dobro obavljen.”

Tisućama radnika koji su bili dovedeni iz Kine radi izgradnje pruge obećavao se stalan posao na željeznici. Posao je često bio opasan, naročito u području Stjenjaka. Mnogi od tih radnika tek su nekoliko godina nakon završetka pruge uspjeli sakupiti dovoljno novca da se vrate kući.

 S dolaskom željeznice industrija i trgovina počele su se seliti na zapad, što je štetno utjecalo na tradicionalan način života tamošnjih ljudi. Počeli su nicati novi gradovi i naselja, a starosjedilačko stanovništvo bilo je premješteno u rezervate. Duž nekadašnjih trgovačkih puteva pozatvarane su male obrtničke radnje, trgovine i gostionice. No željeznica je donijela i mnoge koristi. U jednoj knjizi kaže se da je ona “oslobodila ljude od okova prašine i blata” te od “okova zime”. Osim toga hrana koja je s Dalekog istoka stizala na tihooceansku obalu Kanade dopremala se u gradove na istoku zemlje za svega nekoliko dana.

Premda se i danas diljem Kanade mnogo robe prevozi željeznicom, ljudi sve više putuju automobilom i avionom, a sve manje vlakom. No mnogi još uvijek vole pobjeći od užurbanog načina života tako da se ukrcaju na vlak te uživaju u ugodnoj vožnji i prekrasnim krajolicima cijelim putem od Toronta do Vancouvera. Tako putovanje vlakom, koje je nekad ubrzavalo način života, sada putnicima omogućava da se opuste i razmišljaju o zanimljivoj povijesti željeznice dok putuju od mora do mora kanadskom transkontinentalnom prugom.