PROBUDILA sam se u bolnici nakon dva tjedna. Imala sam frakturu lubanje, pa su mi liječnici morali ugraditi nekoliko pločica kako bi kosti što bolje zarasle. No brzo sam se oporavila. Kad su mi rođaci ispričali što se dogodilo, nisam im vjerovala. Cijelo sam vrijeme mislila da su me roditelji i sestra posjetili dok sam spavala i da ih zato nisam vidjela. Tek kad sam se vratila kući, shvatila sam da ih više nema. Bila sam očajna.

Što mi je pomoglo da podnesem tu strašnu tragediju?

Ja sam najmlađa od petero djece. U vrijeme te nesreće Sarah je imala 22 godine, Shane 20, Jessica 17, a Luke 15. Imali smo divne i vrlo brižne roditelje. Moj otac Steve služio je kao starješina u jednoj skupštini Jehovinih svjedoka u predgrađu Bradforda u West Yorkshireu i svi su ga voljeli jer je uvijek nalazio vremena da sluša druge i da im pomaže. I moja majka Carol svima je bila draga jer se brinula za starije članove naše skupštine kao da im je kći. Organizirala je zabave za nas djecu i pomagala nam da pronađemo dobre prijatelje. U našoj kući svi su bili dobrodošli. Roditelji su nas učili da i prema susjedima budemo pristojni i obzirni.

Svake srijede navečer naša je obitelj zajednički proučavala Bibliju. Ponekad bismo glumili neke događaje iz Biblije i oblačili se poput biblijskih likova. Mama i tata od malih su nas nogu učili kako se pripremati za kršćanske sastanke i kako prenositi biblijsku poruku od kuće do kuće. Iako su s petero djece imali pune ruke posla, provodili su puno vremena s nama i pomagali nam da postanemo duhovno jaki.

Kad su Sarah, Shane i Jessica završili školu, i oni su poput naše prijateljice Debore postali pioniri, odnosno mnogo su vremena provodili propovijedajući ljudima o Bibliji. Sarah i ja bile smo posebno bliske. Bila mi je poput druge majke i tijekom školskih praznika zajedno smo pomagale ljudima da upoznaju Bibliju. To su bili prekrasni dani. Vidjela sam da su svi pioniri sretni i uživala sam u njihovom društvu. Cilj mi je bio da se nakon završetka školovanja pridružim Sari i postanem pionir.

Za vrijeme praznika naša obitelji često se družila s drugim članovima skupštine. Zbog toga su se mladi i stari sprijateljili i zavoljeli.  Nisam ni slutila da će mi uskoro ti dobri prijatelji pružiti veliku pomoć i utjehu.

Nakon izlaska iz bolnice vratila sam se kući. Shane i Jessica radili su posao sa skraćenim radnim vremenom i usto su bili pioniri. Naporno su radili kako bi nas uzdržavali i zbrinuli sve naše potrebe.

U pomoć su nam priskočili i mnogi suvjernici iz naše skupštine. Doista su mnogo učinili za nas — kuhali su nam, čistili kuću, kupovali namirnice i prali odjeću sve dok nismo stali na vlastite noge. Bili smo im vrlo zahvalni. Primili smo brojne poklone i pisma podrške od Jehovinih svjedoka iz svih krajeva, i tako smo osjetili snažnu ljubav koja vlada u Jehovinoj organizaciji.

Nakon otprilike godinu dana moja braća i sestra zaključili su da bih trebala živjeti u stabilnoj obitelji. Nekoliko brižnih obitelji u skupštini ponudilo nam je pomoć, pa su se članovi moje obitelji skupili i razgovarali o tome što bi mama i tata smatrali najboljim za mene i moj duhovni napredak. Jedna obitelj bila je posebna. Billy, starješina u skupštini, i njegova supruga Dawn bili su posebno bliski prijatelji naše obitelji, a imali su i petogodišnju kćer Lois. Oni su me srdačno primili u svoj dom i otada se s ljubavlju brinu za mene kao da sam njihova kći. Premda je Lois morala dijeliti svoje roditelje sa mnom, nikada nije bila ljubomorna, a danas smo bliske kao prave sestre.

S obzirom na to da su moji roditelji te Sarah i Deborah pokazivali tako veliku ljubav prema Jehovi i drugim ljudima, u početku sam se pitala zašto se našoj obitelji dogodila ta strašna tragedija. No onda sam se prisjetila biblijskog izvještaja o Jobu, čovjeku koji nije izgubio vjeru u Boga unatoč tome što je ostao bez djece (Job 1:19, 22). Razmišljala sam o tome da je Sotona glavni uzročnik patnji i smrti i da bi on bio sretan kad bismo zbog ove nesreće prestali služiti Bogu (1. Mojs. 3:1-6; Otkr. 12:9). Razmišljala sam i o tome da nam je Jehova s ljubavlju dao divnu nadu u uskrsnuće (Ivan 5:28, 29). Opet ćemo vidjeti našu obitelj i Deboru, i to u raju na Zemlji. Zapravo, moja ljubav prema Jehovi postala je još jača.

Jako mi je žao kad sretnem ljude koji su također doživjeli neku tragediju, a nisu čuli za divno biblijsko obećanje o uskrsnuću. Želim s njima razgovarati o svojoj nadi jer sam sigurna da smo samo zahvaljujući Jehovi i njegovoj organizaciji uspjeli prebroditi te teške trenutke, znajući da postoji nada za umrle.

Možda je naše iskustvo korisno iz još jednog razloga. To što se nama dogodilo navelo je neke roditelje da se upitaju jesu li pružili svojoj djeci toliko dobru biblijsku pouku da bi mogla sama nastaviti služiti Jehovi ako bi se njima nešto dogodilo.

Nastojim živjeti kao da su mama i tata sa mnom. Znam da bi oni željeli da marljivo pomažem drugima, kao što su to i oni činili. Otkako sam završila školu služim kao pionir, a sada mi se u toj službi pridružila i Lois. Moja braća i sestra imaju svoju obitelj i sretno služe Jehovi u svojim skupštinama.

Silno se radujem Božjem novom svijetu i uskrsnuću. Tada više neće biti ni boli ni smrti (Otkrivenje 21:3, 4). Znam da ćemo svi opet biti zajedno i to mi daje snage da idem dalje. Jedva čekam da čvrsto zagrlim mamu, tatu, Saru i Deboru i kažem im: “Svi smo ovdje!”