U SVOJOJ poznatoj Propovijedi na gori Isus Krist je rekao: “Ne opirite se onome tko je zao. Naprotiv, ako te tko ošamari po desnom obrazu, okreni mu i drugi” (Matej 5:39).

Što je time želio reći? Je li poticao kršćane da budu pasivne žrtve svakoga tko im želi nauditi? Očekuje li se od kršćana da bez pogovora trpe zlostavljanje ne tražeći nikakvu zakonsku zaštitu?

Kako bismo razumjeli značenje Isusovih riječi, moramo uzeti u obzir kontekst njegove izjave te kome je ona bila upućena. Prije nego što je Isus Židovima koji su ga slušali dao gore citirani savjet, rekao im je nešto što su već znali iz Božje Riječi: “Čuli ste da je bilo rečeno: ‘Oko za oko i zub za zub’” (Matej 5:38).

Reci na koje se Isus osvrnuo nalaze se u 2. Mojsijevoj 21:24 i 3. Mojsijevoj 24:20. Vrijedno je zapaziti da se, u skladu s Božjim zakonom, kazna po načelu “oko za oko” koja se spominje u tim recima mogla izvršiti tek nakon što su prijestupniku sudili svećenici i suci koji su razmotrili okolnosti u kojima je prijestup počinjen te ispitali je li počinjen namjerno (5. Mojsijeva 19:15-21).

Židovi su s vremenom počeli krivo primjenjivati ovaj zakon. U jednom prijevodu Biblije iz 19. stoljeća s tumačenjima Adama Clarkea stoji sljedeće: “Čini se da su Židovi ovaj zakon [oko za oko, zub za zub] koristili kao opravdanje za svoju mržnju i osvetoljubivost. U osvećivanju su često išli u krajnosti te su uzvraćali većim zlom nego što je njima bilo naneseno.” Međutim Božja Riječ nije odobravala osobno osvećivanje.

Isusovo učenje iz Propovijedi na gori o tome da treba ‘okrenuti i drugi obraz’ odražava  pravi duh Zakona koji je Bog dao Izraelcima. Isus nije želio reći da njegovi sljedbenici, kad ih netko udari po jednom obrazu, moraju okrenuti lice da ih udari i po drugom obrazu. U biblijsko doba, kao što je i danas često slučaj, cilj šamara nije bio nekoga fizički ozlijediti, već nanijeti mu uvredu kako bi se izazvala njegova reakcija i potaknuo sukob.

Isus je, stoga, očito želio reći da, ako bi neka osoba pokušala doslovnim šamarom — ili grubim i sarkastičnim riječima — isprovocirati drugu i uvući je u sukob, ona koju je ošamarila trebala bi se oduprijeti želji da joj uzvrati istom mjerom. Trebala bi nastojati izbjeći postupke koji bi doveli do začaranog kruga, u kojem bi obje strane uvijek iznova vraćale zlo za zlo (Rimljanima 12:17).

Isusove riječi jako su slične onome što je napisao kralj Salamun: “Ne reci: ‘Kako je on meni učinio, tako ću i ja njemu učiniti. Vratit ću svakome po djelima njegovim’” (Mudre izreke 24:29). Isusov sljedbenik okrenut će drugi obraz u tom smislu što neće dozvoliti da ga drugi navedu da se ‘nadmeće s njima’ (Galaćanima 5:26).

To što je kršćanin spreman okrenuti drugi obraz ne znači da se neće braniti kad ga napadnu nasilni ljudi. Isus nije rekao da se nikad ne smijemo braniti, već da nikad ne bismo smjeli druge napadati i vrijeđati, odnosno dozvoliti da nas se isprovocira i potakne na osvetu. Iako je mudro povući se kad god je to moguće kako bismo izbjegli sukob, sasvim je ispravno da poduzmemo određene korake kako bismo se zaštitili te da zatražimo pomoć policije ako smo žrtve nekog zločina.

Isusovi prvi sljedbenici na ispravan su način primijenili to načelo kad su branili svoja zakonska prava. Naprimjer apostol Pavao okoristio se pravnim sustavom svog vremena kako bi zaštitio svoje pravo da izvršava zapovijed da propovijeda, koju je Isus dao svojim sljedbenicima (Matej 28:19, 20). Tijekom jednog propovjedničkog putovanja, kad su se našli u gradu Filipima, Pavla i Silu, njegovog suradnika u misionarskoj službi, gradske vlasti uhitile su i optužile da krše zakon.

Zatim su ih javno išibali i bez suđenja bacili u zatvor. Kad mu se za to ukazala prilika, Pavao je iskoristio prava koja je imao kao rimski građanin. Saznavši da je Pavao rimski građanin, gradski su se upravitelji uplašili posljedica koje bi mogli snositi zbog onoga što su im učinili, te su zamolili Pavla i Silu da u miru otiđu iz grada. Tako nam je Pavao pružio primjer u “obrani i zakonskom potvrđivanju prava na propovijedanje dobre vijesti” (Djela apostolska 16:19-24, 35-40; Filipljanima 1:7).

Poput Pavla, Jehovini svjedoci mnogo su puta bili prisiljeni sudjelovati u pravnim bitkama i na sudu braniti svoje pravo da služe Bogu. To se događa čak i u zemljama koje tvrde da svojim građanima pružaju vjersku slobodu. Kad se radi o zločinu i osobnoj sigurnosti, Jehovini svjedoci ne trebaju okrenuti drugi obraz, odnosno ne braneći se podnositi zlostavljanje. Oni poduzimaju potrebne korake kako bi se zakonski obranili.

Stoga Jehovini svjedoci kao kršćani s pravom čine ono što je potrebno kako bi dobili određena zakonska prava iako znaju da to često donosi ograničene rezultate. Zato, poput Isusa, oni u konačnici takve stvari prepuštaju Bogu, sigurni da on ima uvid u sve činjenice i da će postupiti u skladu s njima te da će svaka kazna koju izvrši biti odraz njegove savršene pravde (Matej 26:51-53; Juda 9). Pravi kršćani uvijek imaju na umu da osveta pripada Jehovi (Rimljanima 12:17-19).