GODINE 1972, kad sam imao 17 godina, učlanio sam se u jedan sportski klub. Ubrzo sam shvatio koliko još moram trenirati ako želim postati vrhunski atletičar. Sam talent nije dovoljan da netko postane prvak u sprintu. No ja sam bio spreman naporno vježbati.

Kad sam imao 22 godine, postao sam član finske atletske reprezentacije. Sljedeće godine imao sam najbolje prosječno vrijeme u sprintu na 100 metara u Finskoj. No ozljede Ahilove tetive i tetive na natkoljenici spriječile su me da u potpunosti iskoristim svoj potencijal. Ipak, toliko sam volio trčanje da sam se počeo baviti treniranjem nadarenih atletičara. Godine 1982. odlučio sam preseliti se u američku državu Kaliforniju kako bih pohađao tamošnje sveučilište i u pogodnijoj klimi nastavio svoju sportsku karijeru. Čak sam kupio i avionsku kartu.

Jedne večeri, kratko prije mog planiranog putovanja u Kaliforniju, netko mi je pozvonio na vrata. Kad sam otvorio, ugledao sam dvije žene koje su bile Jehovine svjedokinje. Bile su vrlo smirene i sigurne u sebe, što su osobine koje su vrlo poželjne za atletičare. Pozvao sam ih da uđu te smo sjeli i razgovarali. Nakon vrlo poučnog razgovora ostavile su mi knjigu koja je imala naslov I ti možeš vječno živjeti u raju na Zemlji. * Počeo sam je čitati. Pročitavši otprilike pola knjige, shvatio sam da je ono što u njoj piše istina. Kad su me one ponovno posjetile, pitao sam ih kako mogu postati Jehovin svjedok. Rekle su mi da moram proučavati Bibliju.

No ja nisam počeo samo proučavati Bibliju već i posjećivati sastanke u dvorani Jehovinih svjedoka u Vantaai, gradu u kojem sam živio. Uvidio sam da se ono što sam na tim sastancima čuo temelji na Bibliji. Zapravo, biblijska učenja koja sam upoznavao postepeno su mijenjala moje gledište o tome što je u životu doista važno. Stoga sam otišao u putničku agenciju, vratio avionsku kartu te dobio povrat novca. Dio novca iskoristio sam kako bih kupio odijelo za sastanke i aktovku za Bibliju  i biblijsku literaturu. Godine 1983. na jednom kongresu u Helsinkiju krstio sam se i tako postao Jehovin svjedok.

Kako sam upoznavao biblijska učenja, gorljivo sam o tome pričao svojim prijateljima. Isprva su bili sumnjičavi prema onome što sam im govorio. Ustvari, uskoro su počele kružiti glasine da sam “skrenuo”. Jedan po jedan, prijatelji su me počeli izbjegavati. Nakon krštenja susretao sam druge atletičare na stazi, budući da sam i dalje redovito vježbao kako bih ostao u formi. Razgovori koje sam s njima vodio pomogli su im da vide kako, iako sam se promijenio, ipak nisam “skrenuo”.

S vremenom su mnogi od njih uvidjeli da ono što sam im govorio ima smisla te da se isplati pokloniti tome više pažnje. Primijetili su da sam prestao ružno se izražavati i biti agresivan. Nekolicina njih željela je saznati više o Bibliji. Rado sam drugima isticao da Biblija život kršćanina uspoređuje sa sportskim natjecanjem. Kršćani se nalaze u utrci za vječni život (2. Timoteju 2:5; 4:7, 8).

Zapravo, istinski smisao života i prava sreća ne postižu se pobjeđivanjem u atletskim natjecanjima, već vršenjem volje našeg Stvoritelja. Razgovori koje sam vodio s drugim atletičarima potaknuli su neke da preispitaju svoje ciljeve, a nekoliko njih prihvatilo je biblijska učenja koja su mi promijenila život. Sretan sam što mnogi od njih u službi Bogu pokazuju jednaku gorljivost kakvu su pokazivali i kad su se bavili sportom.

Jedna od njih bila je i Yvonne, nadarena trkačica na 800 metara. Ona je bila najbrža atletičarka u toj disciplini u Skandinaviji i nositeljica finskog državnog rekorda. Zastupala je Finsku na europskim atletskim natjecanjima i postizala jako dobre rezultate. Naši razgovori pomogli su joj da uvidi koliko je bezvrijedno truditi se stjecati slavu u današnjem svijetu. Saznala je, kao što Biblija naučava, da ovaj svijet prolazi te da će ga zamijeniti novi svijet koji će stvoriti Bog (1. Ivanova 2:17).

Yvonne je ubrzo počela proučavati Bibliju. U to vrijeme bila je u vezi s Joukoom, talentiranim atletičarom i članom finske atletske reprezentacije. On je predstavljao Finsku na europskim i svjetskim atletskim prvenstvima. S vremenom su se Yvonne i Jouko preselili u Sjedinjene Države kako bi se nastavili baviti atletikom.

Yvonne je ondje nastavila proučavati Bibliju, a Jouko joj se pridružio. To je učinio kako bi pronašao greške u učenjima Jehovinih svjedoka te urazumio Yvonne. No malo-pomalo biblijska istina doprla je i do njegovog srca. Yvonne i Jouko su se vjenčali te kasnije predali svoj život Bogu i to potvrdili krštenjem u vodi. Danas oboje služe kao pioniri, odnosno Jehovini svjedoci koji puno vremena posvećuju propovijedanju dobre vijesti.

Osim toga započeo sam proučavati Bibliju s Barbro, finskom prvakinjom u trčanju na 400 metara. Ona je u to vrijeme predstavljala Finsku na europskim atletskim natjecanjima. Potom su se Barbro i njezin suprug Jarmo, koji je bio skakač s motkom, preselili u Švedsku. Barbro je ondje nastavila proučavati Bibliju, a Jarmo joj se pridružio. Oboje su tragali za smislom života te su se, upoznavši biblijska učenja, krstili u Švedskoj. S vremenom je Jarmo postao fizioterapeut. Njih dvoje sada zajedno revno propovijedaju dobru vijest. Jarmo služi kao starješina u jednoj skupštini Jehovinih svjedoka.

Još jedna osoba kojoj sam svjedočio bila je Heidi, djevojka u ranim tinejdžerskim godinama koja je također bila nadarena atletičarka. Budući da sam bio njezin trener, primijetio sam da je zanimaju duhovne teme. Stoga sam jednog dana razgovarao s njom o biblijskom učenju o Božjem Kraljevstvu i blagoslovima koje će ono donijeti na Zemlju. Upitao sam je: “Vjeruješ li da uistinu možemo doživjeti te blagoslove koje nam je Bog obećao?” (Psalam 37:11, 29; Matej 6:9, 10).

“Vjerujem”, odgovorila je. Željela je proučavati Bibliju. Stoga sam se dogovorio s jednom Jehovinom svjedokinjom da s njom vodi  biblijski tečaj. Nakon nekoliko godina i Heidi se krstila u znak predanja Bogu. S vremenom je postala prekrasna, duhovna žena, a potom i moja supruga. Ona mi je divan životni suputnik, uvijek čvrsta u svojoj odlučnosti da služi Bogu — odlučnosti zbog koje bi daleko dogurala da se odlučila posvetiti sportu.

Moj mlađi brat Peter, koji se također bavio sportom, u početku je jako negativno reagirao kad sam počeo proučavati Bibliju. Zatim sam mu dao knjigu Vječno živjeti. Kasnije je došao k meni i rekao mi: “Počeo sam čitati ovu knjigu, no ne razumijem je u potpunosti. Možeš li mi pomoći?” Dogovorio sam se s jednim Jehovinim svjedokom da s njim proučava Bibliju, te se nakon četiri mjeseca proučavanja krstio. Kasnije se oženio, a njegova žena služi kao pionir.

Čak i prije krštenja postavio sam si cilj da postanem misionar. Kratko nakon što sam se krstio počeo sam služiti kao pionir. Bio sam svjestan toga da u utrci za život čovjek mora dati najbolje od sebe. Moja žena Heidi i ja predali smo molbu za pohađanje Gileada, misionarske škole Jehovinih svjedoka koja se nalazi u američkoj državi New York, te smo 1994. dobili poziv da je pohađamo. Kad smo završili školu, bili smo poslani u Latviju, gdje većina ljudi govori ruski.

Nakon pada Sovjetskog saveza ljudi su bili razočarani. Dotada se Biblija ocrnjivala te je čak bilo zabranjeno čitati je, no mi smo ustanovili da su mnogi ipak zainteresirani za njenu poruku. Učiti ruski bio mi je jedan od najvećih izazova s kojima sam se ikad suočio. No nakon što sam šest godina služio kao misionar u Latviji, dobio sam zadatak da kao putujući nadglednik posjećujem i hrabrim skupštine Jehovinih svjedoka. Tu službu još uvijek izvršavam zajedno sa svojom vjernom suprugom.

Tijekom godina imao sam prilike mnogima pomoći da napreduju u utrci za život, “pravi život” u Božjem novom svijetu (1. Timoteju 6:19). Trener mora razumjeti sportaše koje trenira kako bi im mogao pomoći da daju sve od sebe. Mora im pomoći da usavrše svoje dobre strane, a svoje slabe točke svedu na minimum. Treba ih motivirati da ustraju i dosegnu svoj maksimum.

Iznenadilo me kad sam saznao koliko zajedničkog imaju kršćani i sportaši, kao što je i istaknuo apostol Pavao u svojoj prvoj poslanici Korinćanima. Da bi sportaš bio uspješan, mora se usredotočiti na treniranje, a ne samo maštati o pobjedi. Mora si postaviti realne ciljeve i sustavno raditi na tome da ih ostvari. Ako izgubi iz vida svoj cilj i prestane raditi na tome da ga postigne, sav njegov dotadašnji trud postaje uzaludan. Pravi kršćani na sličan način moraju ostati usredotočeni na svoj cilj.

Osim toga uspješan sportaš disciplinirano se drži određenog načina prehrane. Slično je i s pravim kršćanima. Oni se ne hrane lažnim učenjima, odnosno “ne jedu sa stola demonskoga”, kako je to opisao apostol Pavao. Umjesto toga hrane se kvalitetnom duhovnom hranom koju Bog pruža putem svoje Riječi, Biblije (1. Korinćanima 10:21). Pored toga, kad se pojave neke poteškoće, uspješan sportaš uvijek je pozitivan. On priznaje svoje pogreške i ispravlja ih. “Ja ne trčim besciljno”, napisao je Pavao, “nego tučem svoje tijelo.”  On nije želio ispasti iz utrke (1. Korinćanima 9:24-27).

Moja žena i ja želimo ostati u dobroj formi, pa redovito vježbamo u teretani. No ne dozvoljavamo da nas to ometa u služenju Jehovi, koji je ljude tako čudesno stvorio (Psalam 139:14). Zajedno smo se usredotočili na nagradu, “pravi život” — onaj budući, u Božjem novom svijetu (1. Timoteju 4:8).

Nakon što je opisao “oblak svjedoka” iz pretkršćanskog doba, apostol Pavao potaknuo je kršćane: “Skinimo i mi svaki teret i grijeh koji nas lako može namamiti u zamku i ustrajno trčimo trku koja je pred nama” (Hebrejima 12:1). Ništa nije vrednije od sudjelovanja u toj utrci, jer će svi oni koji je uspješno dovrše dobiti vječne blagoslove (2. Timoteju 4:7, 8).