● Istraživači u laboratorijima često analiziraju sićušne količine krvi, DNK i drugih tvari na staklenoj površini veličine čovjekovog dlana. Kod mikroskopski sitnih tekućina minijaturne kapi premještaju se pomoću sisaljki ili pumpica, no primjena tih instrumenata ne daje uvijek dobre rezultate. Postoji li neki bolji način prenošenja takvih mikroskopski sitnih tekućina? Dr. John Bush s Tehnološkog instituta u Massachusettsu kaže da je “priroda već riješila taj problem”.

Razmislite o sljedećem: Kolibrić ne troši snagu da bi usisao cvjetni nektar. Umjesto toga on koristi kohezivne sile uslijed čijeg se djelovanja voda na ravnoj površini pretvara u kapljice i odupire se sili teže. Kad kolibrićev jezik dotakne nektar, pod utjecajem sila koje djeluju na površini te tekućine njegov jezik poprimi oblik slamčice. Kroz tu “slamku” nektar se sam uspinje prema kolibrićevim ustima, tako da on ne mora trošiti snagu kako bi ga usisao. Dok se tako hrani nektarom, kolibrić može popiti i do dvadeset gutljaja u sekundi!

Takav jezik koji se u tren oka pretvara u slamku otkriven je i kod nekih ptica iz porodice vivaka, koje na sličan način piju vodu. Komentirajući tu njihovu sposobnost, profesor Mark Denny sa Sveučilišta Stanford u Kaliforniji (SAD) rekao je: “Ta kombinacija vrhunskog dizajna, fizike i primijenjene matematike naprosto je fantastična. (...) Da ste nekom dizajneru ili stručnjaku za primijenjenu matematiku dali zadatak da osmisli način na koji će voda iz ptičjeg kljuna stizati u njena usta, on se nikad ne bi sjetio ovakvog rješenja.”

Što vi mislite? Je li sićušan kolibrićev jezik — koji može brzo i djelotvorno skupljati nektar — nastao igrom slučaja ili je to ipak čudo stvaranja?