POMORCI su u prošlosti čeznuli za tim da otkriju sjeverni morski prolaz koji bi povezao Atlantski i Tihi ocean. No problem je bio u tome što je more oko Arktika bilo prekriveno ledom.

Unatoč tome bilo je pojedinaca koji su se trudili pronaći put koji bi vodio preko dalekog sjevera i znatno skratio plovidbu. Do 16. stoljeća Portugal i Španjolska imali su monopol na plovidbu trgovačkim putovima prema Dalekom istoku koji su vodili preko krajnjeg juga Afrike i Južne Amerike. Trgovci iz drugih zemalja trebali su pronaći neki sjeverni put prema Istoku ako su se željeli uključiti u trgovinu s azijskim zemljama. Mnogi su se odvažili na takav korak. U nastavku ćemo navesti neke primjere.

Englezi: Godine 1553. Sir Hugh Willoughby i Richard Chancellor predvodili su prvu englesku ekspediciju. Nakon što su se njihovi brodovi razdvojili u oluji, Willoughby je bio prisiljen prezimiti na pustoj obali poluotoka Kole, na krajnjem sjeveru Rusije. Budući da nisu bili spremni na surove zimske uvjete, on i njegova posada izgubili su život. Chancellor se usidrio u luci Arhangeljsk. Odande je otputovao u Moskvu na poziv ruskog cara Ivana IV. Vasiljeviča, poznatijeg po imenu Ivan Grozni. Chancellor nije uspio doploviti do Azije, no utro je put trgovini između Engleske i Rusije.

Nizozemci: Godine 1594. Willem Barents prvi je put doplovio do Nove Zemlje. No dok je 1596. na svom trećem putovanju plovio oko sjevernog ruba tog ruskog otočja, njegov je brod ostao zarobljen u ledu. Bio je tako teško oštećen da se nije mogao popraviti. No posada je preživjela oštru zimu. Podignuli su sklonište od drvenih ostataka broda i hranili su se mesom polarnih medvjeda. Nakon zime ukrcali su se u dva čamca i vratili se kući. Barents nije preživio to putovanje.

Rusi: Ruski istraživači temeljito su istražili Sibir i krajnji istok Rusije. U samo 60 godina, od 1581. do 1641, proputovali su područje od Urala do Tihog oceana. U tom istom razdoblju Kozaci su ploveći sibirskim rijekama stigli do Sjevernog ledenog mora. Zauzeli su Sibir i tako proširili granice ruskog teritorija. Osim toga Kozaci su prvi počeli ploviti duž sjeveroistočne obale Sibira. Rusko je brodovlje 1648. prošlo kroz morski  prolaz koji je kasnije nazvan Beringov prolaz po danskom pomorcu Vitusu Beringu.

Od 1733. do 1743. pod Beringovim je zapovjedništvom gotovo tisuću ljudi, organiziranih u sedam grupa, krenulo u istraživanje arktičke i tihooceanske obale Rusije. Brodovi su im često bili okovani ledom i mnogi su mornari izgubili život. Unatoč tome ta je ekspedicija uspjela načiniti kartu gotovo cijele obale Sibira i nekih dijelova sjevernoameričke obale. Izradili su pomorske karte, izmjerili dubinu mora na raznim mjestima te prikupili informacije o kretanju i svojstvima leda. Svi su ti podaci bili od neprocjenjive vrijednosti pomorcima koji su kasnije plovili arktičkim vodama.

Pomorci su dotad plovili Sjevernim ledenim morem u drvenim brodovima. No Beringova je ekspedicija jasno pokazala da takvi brodovi nikako nisu prikladni za plovidbu Sjevernim morskim putem. * Godine 1778. britanski istraživač James Cook došao je do istog zaključka kad je kroz Beringov prolaz krenuo prema zapadu, ali se nije mogao probiti kroz led. Tek je stotinjak godina kasnije Adolf Erik Nordenskiöld, švedski istraživač finskog porijekla, uspio parobrodom preploviti taj morski prolaz.

Nakon revolucije koja je izbila u Rusiji 1917. plovidba ruskim vodama Sjevernog ledenog mora bila je dozvoljena samo sovjetskim brodovima. Od 1930-ih Sovjetski je Savez unaprijedio plovidbu Sjevernim morskim putem i sagradio luke koje su znatno doprinijele razvoju novih industrijskih naselja. Ruski su pomorci tako stekli ogromno znanje i iskustvo u plovidbi vodama Arktika.

Ni tijekom hladnog rata strani brodovi nisu smjeli ploviti Sjevernim morskim putem. No zbog političkih reformi i prijelaza na tržišno gospodarstvo danas ruske vlasti potiču inozemne brodarske kompanije da koriste taj morski put. Sljedeći primjer pokazuje koje su prednosti toga.

U ljeto 2009. dva njemačka teretna broda prošla su kroz Beringov prolaz i potom nastavila ploviti prema zapadu. Kretali su se uz sjevernu obalu Azije i Europe, ploveći morem u kojem gotovo uopće nije bilo leda, i tako su na koncu stigli do Nizozemske. Bilo je to prvi put da su brodovi neke inozemne brodarske kompanije preplovili cijeli Sjeverni morski put. Tako su skratili plovidbu za 3 000 morskih milja, a putovanje je trajalo deset dana kraće nego inače. Kompanija koja je vlasnik tih brodova procijenila je da je izabravši taj kraći put uštedjela otprilike 300 000 eura po brodu.

Danas se arktički ledeni pokrivač naglo smanjuje. Zbog toga brodovi svakog ljeta mogu nesmetano ploviti velikim dijelom Sjevernog ledenog mora. * Ako se led nastavi topiti, to bi moglo dovesti do globalnih ekoloških problema. S druge strane brodovi bi mogli izbjeći pličine uz obalu Rusije i ploviti kraćim putem iz Atlantskog u Tihi ocean — putem koji vodi dalekim sjevernim morima, preko samog vrha svijeta.