Idi na sadržaj

Idi na kazalo

Poziv koji spašava živote

Poziv koji spašava živote

Ribarsku brodicu “Nautical Legacy” zahvatio je požar. Cijela posada bila je u velikoj opasnosti. “Da kapetan nije slao poziv ‘mayday’, nikad ne bismo pronašli brod”, rekao je jedan djelatnik Kanadske obalne straže. Obalna straža brzo se odazvala na poziv i spasila sve članove posade. *

“MAYDAY! Mayday! Mayday!” Kad se te riječi čuju putem radioveze, jasno je da je netko u pogibeljnoj situaciji i da mu je hitno potrebna pomoć. Da li taj poziv uistinu spašava živote? Američka obalna straža poduzela je 2008. više od 24 000 akcija spašavanja. Spasili su 4 910 ljudskih života, u prosjeku 13 osoba svakog dana. Osim toga njihovu je pomoć dobilo više od 31 000 osoba koje su se našle u opasnosti. Iste godine u Hrvatskoj je na moru poduzeto 278 akcija traganja i spašavanja, a spašeno je 585 osoba.

Zašto se koristi poziv mayday? Kako su brodovi slali poziv u pomoć prije nego što je izumljen radioprijenos?

Kako se nekad slao poziv u pomoć

Godine 1588. jaka oluja zahvatila je brod španjolske Armade Santa Maria de la Rosa. Posada je pucala iz topova u nadi da će netko čuti njihov poziv u pomoć, no brod je potonuo. Nije zabilježeno da je itko preživio. Osim što su poziv u pomoć upućivali topovskom paljbom, u prošlosti su pomorci znali podignuti zastave koje su označavale da su u nevolji. One se koriste i danas. Naprimjer bijela zastava s crvenim dijagonalnim križem međunarodno je prihvaćen znak kojim brodovi signaliziraju da im je potrebna pomoć.

Pomorci su 1760-ih počeli koristiti sustav znakova koji se zove semaforska signalizacija. Osoba koja je davala signale u svakoj je ruci držala zastavicu i rukama oponašala položaj kazaljki na satu. Različiti položaji ruku označavali su različita slova i brojke.

No zastave, topovska paljba i vizualna signalizacija bile su učinkovite jedino ako je netko bio dovoljno blizu da vidi ili čuje poziv u pomoć. Posade brodova koji bi se našli u opasnosti uglavnom nisu mogle očekivati da će ih netko spasiti. Kako se to promijenilo?

Značajna otkrića koja su “pojačala” poziv u pomoć

Velik korak naprijed u komunikacijskoj tehnologiji zbio se 1840-ih. Samuel Morse osmislio je sustav znakova koji je omogućio da se telegrafom poruke prenose na daljinu. Telegrafist bi slao signale pritiskajući tipkalo telegrafa. Tako su se stvarali električni impulsi koji su žicom putovali do primatelja. Morse je za svako slovo i brojku osmislio jedinstvenu kombinaciju kratkih i dugih zvučnih signala odnosno točaka i crta.

U to vrijeme pomorci još nisu mogli koristiti telegraf, ali služili su se Morseovom abecedom tako što su slali svjetlosne signale. Kratak svjetlosni signal označavao je točku, a duži crtu. Uskoro se kao poziv u pomoć počela koristiti jednostavna kombinacija od tri točke, tri crte i tri točke, koja je predočavala slova “SOS”. *

Srećom, nije se stalo na tome. Ljudi su razmišljali kako bi se poziv u pomoć mogao slati na još veće udaljenosti. Godine 1901. Guglielmo Marconi poslao je prvi radiosignal preko Atlantskog oceana. SOS-poruke sada su se mogle slati radiovalovima, a pomorci više nisu ovisili samo o svjetlosnim signalima. Ipak, radiooperateri još uvijek nisu mogli poziv u pomoć uputiti glasom. Poziv “Mayday! Mayday! Mayday!” počeo se koristiti tek kasnije.

Godine 1906. putem radiovalova konačno se čula i izgovorena riječ. Reginald Fessenden emitirao je program koji se sastojao od govora i glazbe. Pomorci koji su imali radioopremu čuli su tu emisiju na udaljenosti od 80 kilometara. Godine 1915. mnoge je ljude oduševilo kad su u Parizu uživo čuli ljudski glas u emisiji koja se emitirala iz Sjedinjenih Država. Tom je prilikom radiosignal proputovao preko 14 000 kilometara, od Arlingtona (Virginia) do Eiffelovog tornja. Osim toga možemo samo zamisliti kako je posada parobroda America bila oduševljena kad je 1922. ostvarena veza između mjesta Deala (New Jersey) i njihovog broda koji je od obale bio udaljen više od 600 kilometara. Tada je prvi put putem radioveze posada nekog broda razgovarala s obalom.

Jedinstven međunarodni poziv u pomoć

Tijekom 1920-ih i 1930-ih radiooperateri su počeli komunicirati jedni s drugima. No pojavilo se jedno pitanje: Kako će posade koje govore različitim jezicima razumjeti hitan poziv u pomoć upućen s broda koji se nalazi u nevolji? Taj je problem riješen na Međunarodnoj radiotelegrafskoj konvenciji 1927. kad je riječ mayday prihvaćena kao međunarodni znak kojim se oglašava opasnost. *

Možemo biti sretni što je komunikacijska tehnologija mnogo napredovala. Naprimjer radar i globalni položajni sustav zamijenili su signalizaciju topovima i zastavicama. Pored toga radiouređaji su postali standardna oprema, a službe spašavanja u stalnoj su pripravnosti i prate poruke na raznim frekvencijama. Događaj s brodom Nautical Legacy, spomenut na početku članka, pokazuje da poziv “Mayday! Mayday! Mayday!” uistinu spašava živote. Bez obzira na to kada i gdje se nađete u opasnosti, možete biti uvjereni da će netko čuti vaš poziv u pomoć. U prošlosti su se pomorci tome mogli samo nadati.

^ odl. 2 Iz knjige True Stories of Rescue and Survival—Canada’s Unknown Heroes.

^ odl. 11 Slova “SOS” izabrana su zato što ih je lako slati i prepoznati. Ona nemaju neko posebno značenje.

^ odl. 15 Riječ mayday treba ponoviti tri puta kako bi bilo jasno o čemu se radi te kako se zabunom ne bi zamijenila nekom drugom riječju.