ZAMISLITE da svaki dan idete na posao, odlazeći od kuće već u pet sati ujutro. Sigurno biste za ručak voljeli pojesti neko jelo pripremljeno kod kuće i začinjeno baš po vašem ukusu. Tisućama ljudi koji rade u indijskom gradu Mumbaiju to nije tek puka želja, nego stvarnost, i to zahvaljujući dabbawalama, ljudima koji im u urede dostavljaju tople obroke pripravljene kod kuće. *

Pretkraj 19. stoljeća Mumbai, koji se tada zvao Bombay, bio je napredno trgovačko središte. Kako se grad brzo širio, Britanci i Indijci koji su radili u uredima u poslovnom dijelu grada morali su daleko putovati na posao. Na putovanje se gubilo puno vremena, a restorana je bilo malo. Ljudi su voljeli jesti domaću hranu, pa su im sluge donosile ručak na posao. Vidjevši u tome priliku za dobru zaradu, jedan je vješti poduzetnik okupio nezaposlene mladiće iz okolnih sela te pokrenuo redovitu dostavu hrane od kuće do ureda poslovnih ljudi. To se ubrzo pretvorilo u vrlo unosan posao.

Ljudi i danas vole jesti domaću hranu. Istina, u Mumbaiju sada ima više restorana, no hrana pripremljena kod kuće još uvijek je najjeftinija, a i najomiljenija. Osim toga, mnogi ljudi imaju zdravstvenih problema, pa moraju strogo paziti što jedu. Drugi iz vjerskih razloga ne jedu neke namirnice. Naprimjer, neki ljudi ne jedu crveni luk, a neki češnjak. Mnogi od tih sastojaka nalaze se u jelima koja se nude u restoranima, pa se ljudi radije odlučuju za dostavu domaće hrane.

Relativno jednostavan način dostave hrane u Mumbaiju nije se puno promijenio. Jedino je obim posla znatno porastao. Danas je  u taj posao uključeno preko 5 000 muškaraca i nekolicina žena. Oni svaki dan preuzmu više od 200 000 ručkova pripremljenih u domovima u njihovoj četvrti te ih dostavljaju poslovnim ljudima u svim dijelovima Mumbaija, velegrada koji ima preko 20 milijuna stanovnika. Dabbawale dostavljaju hranu u krugu od 60 kilometara. Neki idu pješice i na kolicima voze 30 do 40 posuda s hranom, a neki se voze biciklom ili vlakom. Kako god da putuju, ručak uvijek dopreme na pravu adresu i točno na vrijeme. Neki podaci pokazuju da na 6 milijuna dostava učine samo jednu pogrešku! Kako uspijevaju tako dobro obavljati svoj posao?

Godine 1956. dabbawale su registrirani kao dobrotvorna zaklada sa svojim upravnim odborom i djelatnicima zaduženima za obavljanje raznih administrativnih poslova. Radnici su podijeljeni u grupe, a svaka od njih ima voditelja koji nadgleda i organizira posao. Te grupe djeluju samostalno, kao zasebna mala poduzeća. No svi radnici sudjeluju u upravljanju zakladom i podjeli zarade. Oni kažu da je upravo to tajna njihovog uspjeha. Ustvari, otkako su dabbawale prije stotinjak godina počeli s radom, nikad nisu štrajkali.

Dabbawale imaju svoje iskaznice, a može ih se prepoznati i po bijelim košuljama, širokim hlačama i bijelim kapama. Svakome tko ne nosi kapu, kasni s dostavom, neopravdano izostaje s posla ili pije alkohol u radno vrijeme prijeti novčana kazna.

Kako ručak stiže do nekog poslovnog čovjeka? Njegova žena ili netko drugi od ukućana do 8.30 pripremi ručak i stavi ga u dabbu, limenu posudu u kojoj se dostavlja jelo. Dabbe se sastoje od nekoliko zdjelica koje se slažu jedna na drugu, a povezane su metalnim okvirom koji na vrhu ima ručku. Dabbawala preuzme nekoliko ručkova u svojoj četvrti, stavi ih na bicikl ili kolica te brzo krene prema željezničkoj stanici da bi se sastao s ostalima iz svoje grupe. Ondje razvrstaju posude po adresama, kao što poštari razvrstavaju poštu.

Svaka posuda ima svoj kod koji se sastoji od slova i brojeva raznih boja. Taj kod sadrži šifrirane oznake za četvrt iz koje hrana dolazi, polaznu željezničku stanicu, odredišnu stanicu te naziv poduzeća i kat na koji treba dostaviti hranu. Posude koje se šalju u isti dio grada zajedno se stave u plitki drveni sanduk. U jedan takav sanduk stane i do 48 posuda. Kad dođe vlak, dabbawale ukrcaju sanduke u poseban vagon odmah iza kabine u kojoj se nalazi vlakovođa. Nakon što vlak stigne do jednog od glavnih čvorišta, ondje ga dočekaju drugi dabbawale koji još jednom razvrstaju posude i ukrcaju ih na vlak kojim hrana putuje do odredišne stanice. Potom njihovi kolege ponovno sortiraju posude te ih biciklima ili kolicima prevoze do ureda.

Takav način dostave hrane nije samo praktičan nego i jeftin. Osim toga, dabbawala nikad ne zapne u prometu jer vozi bicikl sporednim ulicama ili prolazi između kolona automobila. Zbog toga hrana uvijek stigne na pravu adresu do 12.30. Nakon napornog prijepodneva dabbawala ide na ručak. Potom između 13.15 i 14.00 odlazi po prazne posude i vraća ih u domove klijenata. Ondje ih ukućani operu kako bi bile spremne za idući dan. Dostavljači odlično surađuju i dobro su uigrani, poput atletičara koji trče štafetu.

Dabbawale vrlo profesionalno obavljaju svoj posao i zbog toga im mnogi odaju priznanje. Neka druga poduzeća analizirala su njihov način rada kako bi njihova pozitivna iskustva primijenila u drugim gospodarskim djelatnostima. O dabbawalama je snimljeno i nekoliko dokumentarnih filmova. Ugledni poslovni časopis Forbes Global dodijelio im je certifikat Šest sigma, koji se dodjeljuje tvrtkama koje postižu izvanredne poslovne rezultate. Dabbawale se spominju i u Guinnessovoj knjizi svjetskih rekorda te u nekim studijama nastalim na temelju istraživanja koja su provedena na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta Harvard. Dabbawale su posjetili i neki dostojanstvenici, među kojima je jedan član britanske kraljevske obitelji. Njega je njihov rad toliko oduševio da je neke od njih pozvao na svoje vjenčanje u Englesku.

Danas dabbawale koriste kompjutere i mobitele za primanje narudžbi i vođenje evidencije o poslovanju. No njihov način dostave hrane ostao je isti. Dok se bliži vrijeme ručka, mnogi uredski radnici u Mumabiju već polako osjećaju glad, ali znaju da se ne moraju brinuti jer njihov topli obrok samo što nije stigao!