GLAZBA je bila sastavni dio života starih Izraelaca. Trubljenjem u trube i rogove pozivalo se ljude na štovanje Boga i najavljivalo važne događaje. Umirujući zvuci harfe i lire uveseljavali su kraljeve i članove kraljevske obitelji (1. Samuelova 16:14-23). U nekim svečanim prigodama ljudi su se veselili uz zvuk bubnjeva, činela i zvečki (2. Samuelova 6:5; 1. Ljetopisa 13:8).

Iz biblijskog izvještaja doznajemo da je Kajinov potomak Jubal “praotac svih koji sviraju harfu i frulu” (1. Mojsijeva 4:21). Moguće je da je on izumio žičane i puhačke instrumente.

Biblija spominje mnoge događaje u kojima se sviralo i pjevalo. No ona vrlo malo govori o samim glazbalima. Na temelju arheoloških otkrića i drevnih zapisa učenjaci su nastojali steći sliku o tome kako su drevna glazbala izgledala i zvučala. Neki zaključci do kojih su oni došli temelje se na pretpostavkama. No u ovom članku osvrnut ćemo se na neka glazbala o kojima postoje vjerodostojni povijesni zapisi.

Nakon što je Bog na čudesan način proveo Izraelce kroz Crveno more, Mojsijeva sestra Mirjam “uzela je u ruku def, a sve su joj se žene pridružile s defom u ruci i plešući” (2. Mojsijeva 15:20). Premda dosad nije pronađeno nijedno glazbalo iz biblijskih vremena koje nalikuje današnjim defovima, u izraelskim gradovima Akzibu, Megidu i Bet Šeanu pronađeni su stari glineni kipići žena koje u rukama drže male bubnjeve. To se glazbalo u nekim prijevodima Biblije naziva def. Vjerojatno se radilo o okruglom drvenom okviru preko kojeg je bila prevučena životinjska koža.

U patrijarhalno doba žene su u radosnim i svečanim prigodama udarale u defove. Uz zvuk defa pjevalo se i plesalo. Kad se izraelski sudac Jiftah vratio kući nakon što je izvojevao važnu pobjedu, Biblija kaže da mu je njegova kći dotrčala u susret “udarajući u def i plešući”. Jednom drugom prilikom žene su slavile Davidove vojne pobjede “pjesmom i plesom” te su “radosno klicale uz zvuke defa” (Suci 11:34; 1. Samuelova 18:6, 7).

Kad je kralj David dopremio kovčeg saveza u Jeruzalem, ljudi su se “veselili pred Jehovom svirajući svakakva glazbala načinjena od drva borovice, zatim harfe i psaltire, defove, zvečke i činele” (2. Samuelova 6:5). Kasnije je u jeruzalemskom hramu svirao orkestar sastavljen od vrsnih glazbenika koji su svirali činele, trube i harfe te druga žičana glazbala.

A kako su izgledale zvečke koje su se koristile u to doba? Zvečka je, po svemu sudeći, bila neka vrsta čegrtaljke koja se sastojala od metalnog ovalnog okvira nasađenog na dršku i metalnih šipki umetnutih u rupe na tom okviru. Tresenjem zvečke stvarao se oštar i zvonak zvuk. U Bibliji se zvečke spominju samo jednom — kad je kovčeg saveza bio dopremljen u Jeruzalem. No prema židovskoj predaji, zvuk zvečki mogao se čuti i u tužnim prigodama.

 Što znamo o činelama iz starog doba? Možda mislite da su to bila dva velika metalna diska koje je glazbenik držao u rukama i snažno ih udarao jedan o drugi. No neke činele koje su se koristile u starom Izraelu imale su promjer svega desetak centimetara. Bile su slične kastanjetama, a zvuk im je bio zveckav.

U starom Izraelu često se svirao i kinor, glazbalo koje se u prijevodima Biblije obično naziva “harfa” ili “lira”. David ga je svirao kako bi udobrovoljio kralja Šaula (1. Samuelova 16:16, 23). Postoji najmanje 30 različitih prikaza lire načinjenih na temelju slika koje su pronađene na kamenim zidovima, kovanicama, mozaicima i pečatima. Izgled tog glazbala mijenjao se kroz stoljeća. Svirač ga je držao u rukama i svirao prstima ili uz pomoć trzalice.

Nebel je bio sličan kinoru. Ne zna se točno koliko je žica imao, koliko je bio velik ni da li se svirao prstima ili pomoću trzalice. No većina stručnjaka koji se bave izučavanjem starih glazbala smatra da nebel i kinor nisu bili jako veliki, tako da su ih svirači mogli nositi sa sobom.

Bog je zapovjedio Mojsiju da izradi dvije trube. Trebale su biti načinjene od kovanog  srebra (4. Mojsijeva 10:2). Svećenici su trubili u njih najavljujući blagdane i razne događaje povezane sa službom Bogu u njegovom hramu. Ovisno o prigodi, trubili su glasno i dugo ili kratko i prodorno. Ne zna se kako su ta glazbala točno izgledala jer dosad nije pronađena nijedna truba koja potječe iz biblijskog vremena. Na temelju starih slika, mozaika i reljefa, poput onog s Titovog slavoluka u Rimu, možemo samo pretpostaviti kako su izgledala ta glazbala.

Rog, ili šofar, spominje se više od 70 puta u hebrejskim knjigama Biblije. To se glazbalo izrađivalo od kozjeg ili ovnujskog roga. Prema židovskim izvorima, rog je imao dva oblika — jedan je bio ravan i imao je zlatni pisak, a drugi je bio zaobljen i ukrašen srebrom. Rog je mogao proizvesti dva do tri tona i često se koristio kao signalno glazbalo jer se njegov dubok i prodoran zvuk mogao čuti na velikoj udaljenosti.

U starom Izraelu puhanjem u rog najavljivali su se određeni vjerski događaji, kao što su početak i kraj šabata, odnosno dana počinka. No rog se koristio i u drugim prilikama, naprimjer u ratu. Možemo samo zamisliti kako su se Midjanci prestrašili kad su Gideon i njegovih 300 vojnika zapuhali u rogove prije nego što su usred noći napali midjanski tabor (Suci 7:15-22).

U biblijska vremena koristila su se i druga glazbala, poput zvona, frula i psaltira. Jehovin prorok Danijel, koji je kao izgnanik živio u starom Babilonu, u svojim je zapisima spomenuo orkestar babilonskog kralja Nebukadnezara. Među glazbalima u tom orkestru bili su citra, frula i gajde (Danijel 3:5, 7).

Ovaj kratak osvrt na neka glazbala koja se spominju u Bibliji potvrđuje činjenicu da je glazba imala važnu ulogu u svakodnevnom životu starih Izraelaca, a vjerojatno i drugih drevnih naroda. Ugodan zvuk glazbe mogao se čuti u svetištima, na kraljevom dvoru, ali i u selima i domovima običnih ljudi.