RODIO sam se 1972. godine. Naša velika obitelj živjela je u kirgiskom selu Čirpiktiju, pored prekrasnog jezera Isyk-Köla. To jezero i njegova okolica privlače mnogo turista koji posjećuju Kirgistan, bivšu republiku Sovjetskog Saveza. Danas sa svojom ženom Gulmirom živim u Biškeku, glavnom gradu Kirgistana, koji je od mog rodnog kraja udaljen dvjestotinjak kilometara.

Kad sam bio mali, moj stric i ja u proljeće smo vodili ovce na ispašu u planine. Morali smo se penjati na visinu od preko 3 000 metara i za to nam je trebalo nekoliko dana. Neki su pastiri išli kraćim putem, pa bi brže došli do pašnjaka. No budući da su prolazili pored strmih provalija i klisura, ovce koje bi se malo odvojile od stada znale su se ozlijediti, pa čak i smrtno stradati.

Na tim su putevima vukovi često znali prestrašiti ili napasti ovce. Odvojili bi ovcu od ostatka stada i potom je ubili. Zato bi moj stric uvijek izabrao lakši i manje opasan put, premda smo zbog toga morali pješačiti koji dan duže. Ja sam nekad htio da požurimo, no on mi to ne bi dozvolio. Rekao bi mi: “Alimbek, moraš misliti na ovce, a ne na sebe.”

Na predivnim planinskim pašnjacima imali smo torove u kojima smo noću držali ovce. Neki su pastiri voljeli duže spavati, pa bi izveli stado na pašu tek nekoliko sati nakon što izađe sunce. Tako bi ovce počele pasti kad bi već bilo jako vruće.

Ovce bi ubrzo prestale pasti i zbile se jedna uz drugu. Pognule bi glave i teško bi disale. Od vrućine i umora nisu mogle dovoljno jesti, pa bi oslabile i smršavjele. No moj je stric ustajao u četiri sata ujutro, dok je vani još bio mrak. Prije zore svoje bi ovce odveo na mjesto dobro za ispašu. Ondje su mogle u miru pasti na svježem jutarnjem zraku. Ljudi su često znali reći: “Pogledaj ovce i znat ćeš kakav je njihov pastir.”

Nakon ispaše ovce su se odmarale. To je bilo pravo vrijeme da ih pregledamo i pružimo pomoć onima koje su bile bolesne ili  ozlijeđene. Najviše smo imali problema s nametnicima koji polažu jajašca u pupak ovaca. Kad se to dogodi, pupak se upali i otekne. Ako se bolest ne otkrije na vrijeme, ovca trpi nesnosnu bol. Zbog toga može odlutati od stada i uginuti. Gotovo svaki dan pregledavali smo ovce kako bismo mogli na vrijeme početi liječiti bolesne. Iako je za to trebalo mnogo vremena i truda, bilo nam je drago kad smo vidjeli da su naše ovce zdrave i zadovoljne.

Svaku večer brojili smo ovce kad su ulazile u tor nakon ispaše. Kroz uska vrata ponekad su ulazile i po tri-četiri odjednom. Imali smo više stotina ovaca, no naučili smo ih tako vješto brojiti da bismo izbrojali i do 800 ovaca za svega 15 do 20 minuta. Dugo nam je trebalo da postanemo tako brzi!

Kad bismo vidjeli da neka ovca nedostaje, stric bi uzeo pušku i štap te krenuo u potragu za njom. Čak ako bi se izgubilo samo jedno janje, išao bi ga tražiti — i po kiši i po mrklom mraku. Glasno bi dozivao ovcu i tako bi otjerao divlje životinje. Kad bi ovca čula njegov glas, umirila bi se. Vidjelo se da se osjeća sigurno.

Svakoj smo ovci dali ime po njenom izgledu i ćudi. U svakom stadu našla bi se i poneka tvrdoglava ovca koja jednostavno nije htjela slušati pastira. Ponekad su i druge ovce slijedile tu neposlušnu. Zato je pastir nastojao naučiti tvrdoglavu ovcu da ga mora slušati. Naprimjer, za kaznu bi je ostavio samu u toru. S vremenom su neke postale poslušne. One koje su i dalje bile tvrdoglave završile bi na našem tanjuru.

Godine 1989. počeo sam trenirati borilačke sportove i postao sam vrlo vješt u tome. Godinu dana kasnije otišao sam u vojsku. Dok sam služio vojsku u Rusiji, prijatelji s kojima sam trenirao postali su kriminalci i osnovali su svoju bandu. Kad sam se vratio kući u Kirgistan, rekli su mi da ću imati sve što poželim ako im se pridružim. No u to sam vrijeme došao u kontakt s Jehovinim svjedocima.

Oni su mi pružili odgovore na pitanja koja su me mučila od rane mladosti. Jedno od njih bilo je zašto ljudi umiru. Naučio sam da svi mi umiremo zato što smo od prvog čovjeka Adama naslijedili grijeh (Rimljanima 5:12). Iz Biblije sam naučio i to da je pravi Bog Jehova poslao svog Sina Isusa da nas otkupi od grijeha i da će nam naslijeđeni grijeh biti oprošten ako vjerujemo u Jehovu i njegovog Sina. Tako ćemo dobiti priliku da vječno živimo u raju na Zemlji, što je bio Božji prvobitni naum s ljudima (Psalam 37:11, 29; 83:18; Ivan 3:16, 36; 17:1-5; Otkrivenje 21:3, 4).

Biblijski odgovori koje su mi dali Jehovini svjedoci bili su toliko jasni i logični da sam rekao: “Tako i treba biti!” Više se nisam htio družiti sa svojim starim prijateljima. Oni su me pokušavali nagovoriti da im se pridružim. No silno sam želio upoznati biblijsku istinu i živjeti po njoj, a to mi je dalo snage da odbijem njihove primamljive ponude. Želio sam služiti Bogu i postati duhovni pastir.

Nekako u to vrijeme moju je majku počela posjećivati jedna iscjeliteljica koja je bila poznata u našem kraju. Kad sam jednog dana došao kući, ta žena koja navodno liječi ljude vjerom vodila je spiritističku seansu. Rekla je da bih i ja mogao liječiti ljude vjerom jer imam poseban dar za to. Savjetovala mi je da odem u džamiju po amajliju te me uvjeravala da će mi amajlija pomoći. Skoro sam joj povjerovao.

Sutradan sam otišao k Jehovinim svjedocima s kojima sam proučavao Bibliju te sam im ispričao što se dogodilo. Oni su mi na temelju Biblije objasnili da Jehova osuđuje sve vrste okultizma zato što je on povezan sa zlim duhovima (5. Mojsijeva 18:9-13). Noćima nisam mogao spavati jer su me uznemiravali demoni. No kad su me Jehovini svjedoci naučili moliti se u skladu s Jehovinom voljom,  moje su noćne more ubrzo nestale. Uvjerio sam se da sam našao pravog Pastira, Jehovu.

Saznao sam da je i David, pisac mnogih psalama koji se nalaze u Bibliji, u mladosti bio pastir. On je rekao: “Jehova je Pastir moj” (Psalam 23:1-6). Jako mi se svidjelo to što je osjećao toliku bliskost s Bogom. Želio sam oponašati Jehovinog Sina, Isusa, kojeg Biblija naziva “velikim pastirom ovaca” (Hebrejima 13:20). Na pokrajinskom sastanku koji je početkom 1993. bio održan u Biškeku krstio sam se u vodi i tako pokazao da sam svoj život predao Jehovi.

Mnogo mojih rođaka i susjeda počelo je proučavati Bibliju. U blizini jezera Isyk-Köla sastajalo se oko 70 ljudi iz našeg sela. Jedan moj rođak, koji je bio poglavar seoskog vijeća, jako se zainteresirao za biblijsku istinu. On je rekao da će organizirati veliki sastanak na kojem ćemo moći objasniti svoja vjerovanja. No svećenici su počeli nagovarati ljude iz tog kraja da nas otjeraju kad im dođemo propovijedati. Dogovorili su se da na tom sastanku okrenu ljude protiv nas.

U dogovoreno vrijeme okupilo se oko 1 000 ljudi iz našeg i tri susjedna sela. Na tom sastanku bilo je nekoliko Jehovinih svjedoka, a jedan od njih počeo je objašnjavati naša biblijska vjerovanja. Nije prošlo ni pet minuta kad je jedan čovjek ustao, počeo vikati i postavljati provokativna pitanja. Svi su se uznemirili. Čule su se kojekakve optužbe i prijetnje. Ljudi su bili toliko bijesni da su nas htjeli pretući.

Tada je moj stariji brat, koji je kratko prije toga počeo proučavati Bibliju, stao u našu obranu. Svi su ga se bojali zato što se znao dobro tući. On je hrabro stao između gnjevnih ljudi i Jehovinih svjedoka, tako da nam nisu mogli nauditi. Narednih godina mnogi seljani koji su bili na tom sastanku postali su Jehovini svjedoci. Danas u našem selu živi oko 1 000 ljudi, među kojima ima preko 50 Jehovinih svjedoka.

Nekoliko mjeseci prije velikog kongresa Jehovinih svjedoka koji je u kolovozu 1993. održan u Moskvi upoznao sam Gulmiru, Jehovinu svjedokinju iz jednog sela u Kirgistanu. Njeni su također bili pastiri. Gulmirina majka počela je proučavati Bibliju 1988,  dok je u Sovjetskom Savezu djelovanje Jehovinih svjedoka još bilo zabranjeno. Poučavala ju je Jehovina svjedokinja po imenu Aksamaj, koja je upoznala istinu u 1970-ima. Ona je bila prva Kirgiskinja u svom kraju koja je postala Jehovin svjedok.

I Gulmira je ubrzo počela proučavati Bibliju s Aksamaj. Godine 1990. Gulmira i njena majka krstile su se i postale Jehovini svjedoci. Gulmira je svim srcem zavoljela biblijsku istinu te je uskoro postala pionir. *

Naredne dvije godine rijetko sam viđao Gulmiru jer sam živio u selu koje je od njenog udaljeno 160 kilometara. Jednog dana u ožujku 1995. otišao sam k njoj kako bih joj rekao da je želim bolje upoznati. Iznenadio sam se kad sam saznao da sutradan odlazi raditi u rusku podružnicu Jehovinih svjedoka, koja je udaljena preko 5 600 kilometara.

Dotad sam i ja već postao pionir te sam počeo učiti ruski jer u to vrijeme još nismo imali biblijsku literaturu na kirgiskom. Gulmira i ja dopisivali smo se tri godine i dogovarali se da čitamo ista poglavlja iz Biblije kako bismo mogli pisati jedno drugome o tim duhovnim mislima. Za to vrijeme služio sam u prvoj kirgiskoj skupštini Jehovinih svjedoka u gradu Balikčiju.

Godine 1998. Gulmira je došla u Kirgistan na godišnji odmor i tom smo se prilikom vjenčali. Ja sam bio pozvan u rusku podružnicu kako bih ondje s Gulmirom služio Jehovi. Kako sam samo bio sretan što sam već prije počeo učiti ruski jezik! Kasnije sam počeo raditi u timu koji prevodi biblijsku literaturu na kirgiski. Molio sam se Jehovi da mi da mudrosti i strpljenja. Naravno, puno mi je pomogla i moja suradnica Gulmira.

Godine 2004. naš prevoditeljski tim preseljen je u Biškek, gdje sam ja počeo služiti kao član odbora koji nadgleda djelovanje Jehovinih svjedoka u Kirgistanu. Ondje je u to vrijeme postojalo 7 kirgiskih i više od 30 ruskih skupština. Danas u Kirgistanu ima preko 20 kirgiskih skupština i mnogo grupa koje održavaju sastanke na kirgiskom. U cijeloj zemlji ima 4 800 Jehovinih svjedoka, a otprilike 40 posto njih pohađa sastanke na kirgiskom.

Gulmira i ja počeli smo učiti engleski jezik, smatrajući da će nam to puno pomoći u našoj službi. Tako je i bilo. Godine 2008. bili smo pozvani u glavno sjedište Jehovinih svjedoka u Sjedinjenim Državama, gdje sam ja pohađao poseban tečaj za članove odbora koji nadgledaju djelo propovijedanja u svojoj zemlji.

Gulmira i ja uvjereni smo da se sada možemo još bolje brinuti o duhovnim potrebama ljudi u Kirgistanu. Iz vlastitog iskustva znamo da je Jehova pastir koji se s puno ljubavi brine za svoje ovce. Uvjerio sam se u istinitost riječi zapisanih u Psalmu 23:1-3: “Jehova je Pastir moj. Ništa mi neće nedostajati. Na pašnjacima zelenim počinak mi daje, vodi me na počivališta što vodom obiluju. Dušu moju krijepi, vodi me stazama pravednim radi imena svojega.”