U RAZDOBLJU od 17. do 19. stoljeća grad Ouidah, koji se danas nalazi u Beninu, bio je jedno od glavnih središta trgovine robljem u zapadnoj Africi. Iz tog grada u Ameriku je otpremljeno preko milijun robova. Često su i sami Afrikanci prodavali jedni druge u ropstvo. U zamjenu za zarobljenike dobivali su alkohol, tkanine, nakit i oružje — noževe, mačeve, a naročito puške, koje su bile jako tražene zbog međuplemenskih ratova.

Procjenjuje se da je od 16. do 19. stoljeća preko Atlantika prevezeno oko 12 milijuna afričkih robova kako bi u zemljama Novog svijeta radili na plantažama i u rudnicima. U knjizi American Slavery—1619-1877 piše da je otprilike 85 posto robova “poslano u Brazil i mnoge britanske, francuske, španjolske i nizozemske kolonije na Karibima”. Prema nekim podacima, 6 posto robova završilo je u kolonijama koje su kasnije postale dio Sjedinjenih Država. *

Prije nego što bi krenuli na put robovi bi bili vezani lancima, pretučeni i opečaćeni usijanim željezom. Morali su prijeći put dug četiri kilometra koji danas vodi od Povijesnog muzeja grada Ouidaha, smještenog u obnovljenoj portugalskoj utvrdi, do same obale, gdje se nalazi spomenik nazvan Vrata koja vode u nepovrat. Ta vrata označavaju kraj Puta robova. No budući da nisu svi robovi kretali na put s istog mjesta, ta vrata imaju prvenstveno simboličnu ulogu. Zašto je trgovina robljem toliko uzela maha?

Afrički su vladari još od pradavnih vremena prodavali arapskim trgovcima ratne zarobljenike. U trgovinu robljem uključile su se i moćne europske zemlje, naročito nakon što su u Americi počele osnivati svoje kolonije. U to su se vrijeme vodili ratovi između afričkih plemena, pa su se mnogobrojni zarobljenici prodavali u roblje. Tako je rat donosio zaradu i pobjedničkoj vojsci i pohlepnim trgovcima. Do robova se dolazilo i tako što se ljude prisilno odvodilo  iz njihovih sela ili kupovalo od afričkih trgovaca koji su ih dovodili iz unutrašnjosti kontinenta. Gotovo je svatko mogao biti prodan u ropstvo, pa čak i član neke plemićke obitelji koji bi pao u nemilost kralja.

Jedan od glavnih trgovaca robljem bio je Brazilac Francisco Félix de Souza. On je 1788. preuzeo zapovjedništvo nad utvrdom u Ouidahu koja je bila središte trgovine robljem u Beninskom zaljevu. U to je vrijeme grad Ouidah pripadao Kraljevstvu Dahomej, kojim je vladao kralj Adandozan. Međutim, između njega i De Souze došlo je do sukoba zbog kojeg je De Souza završio u zatvoru. Stoga se vjerojatno u to vrijeme urotio s kraljevim bratom te su njih dvojica 1818. svrgnula Adandozana s prijestolja. Potom su novi kralj Gezo i De Souza, koji je bio postavljen da nadgleda trgovinu robljem, pokrenuli unosan posao.

Gezo je htio proširiti svoje kraljevstvo, no trebalo mu je oružje iz Europe kako bi ostvario svoj naum. Stoga je De Souzu postavio za namjesnika Ouidaha kako bi unaprijedio trgovinu s Europljanima. Budući da je u tom dijelu Afrike samo De Souza imao pravo trgovati robljem, ubrzo se silno obogatio. Blizu njegovog doma nalazila se tržnica na kojoj se kupovalo i prodavalo roblje. Onamo su se stjecali trgovci iz okolnog područja i stranih zemalja.

Ako danas posjetite Ouidah, možete razgledati povijesne znamenitosti na Putu robova, koji počinje u obnovljenoj portugalskoj utvrdi. U toj zgradi koja je podignuta davne 1721. danas se nalazi ranije spomenuti Povijesni muzej grada Ouidaha. Zarobljenici koji su trebali biti prodani u roblje bili su zatvarani u veliko središnje dvorište. Većinom bi dopješačili do Ouidaha vezani lancima jedni za druge. Noćima bi hodali do svog odredišta. No zašto su morali putovati noću? Zato da ne bi vidjeli kuda idu i da se robovi koji pobjegnu ne bi znali vratiti kući.

Kad bi u utvrdu došla nova skupina robova, održala bi se dražba nakon koje bi trgovci obilježili kupljene robove. Oni koji su trebali ići u Ameriku bili su odvedeni do obale, odakle ih se čamcima dopremalo do brodova.

Na znamenitom Putu robova nalazi se spomenik koji je podignut na mjestu gdje je nekoć stajalo Drvo zaborava. Robovi su trebali obilaziti oko tog drveta — muškarci devet, a žene sedam puta. Taj im je ritual navodno trebao pomoći da zaborave svoj rodni kraj. To bi značilo da su se pomirili sa svojom sudbinom i da se neće buniti protiv gospodara.

Na Putu robova može se vidjeti i spomenik podignut u znak sjećanja na kolibe koje su se nazivale zomaï, što znači “mrkli mrak”.  U te bi se kolibe naguralo mnoštvo zarobljenika kako bi se u mračnom i skučenom prostoru naviknuli na užase koji su ih čekali pod palubom broda. Robovi su znali mjesecima čamiti u tim kolibama čekajući da budu ukrcani na brod. One koji nisu preživjeli te strahote bacalo se u zajednički grob.

Naročito je dirljiv i upečatljiv spomenik nazvan Zomachi, koji je simbol pokajanja i izmirenja. Ondje se u siječnju svake godine okupljaju potomci robova i trgovaca robljem te traže oprost za one koji su sudjelovali u sramotnoj trgovini robljem.

Na kraju Puta robova posjetitelji dolaze do Vrata koja vode u nepovrat — spomenika koji simbolizira oproštaj robova sa svojom voljenom Afrikom. S njegove prednje strane nalazi se velika kamena ploča s reljefom na kojem su prikazana dva reda Afrikanaca kako vezani lancima dolaze na obalu Atlantskog oceana. Neki izvori navode da su zarobljenici katkad iz očaja jeli pijesak kako ne bi zaboravili svoj rodni kraj. Drugi nisu htjeli napustiti domovinu, pa su sami sebe udavili lancima.

Od početka 19. stoljeća ljudi su se sve više zalagali za ukidanje ropstva. Posljednji brod koji je prevozio robove iz Ouidaha u Sjedinjene Države stigao je u grad Mobile u srpnju 1860. No ti su robovi ubrzo bili oslobođeni jer je 1863. vlada Sjedinjenih Država izdala Proglas o ukidanju ropstva. Potom je 1888. i Brazil zabranio trgovinu robljem. Tako je napokon došao kraj ropstvu u Sjevernoj i Južnoj Americi. *

Jedna od najizrazitijih posljedica trgovine robljem velik je broj ljudi afričkog porijekla koji žive u Sjevernoj i Južnoj Americi, što snažno utječe na demografsku sliku i kulturu mnogih zemalja. Trgovina robljem dovela je i do širenja vudua, vjerskog kulta čija su istaknuta obilježja vračanje i bacanje uroka. Taj je kult naročito raširen na Haitiju. Naziv vudu potječe od riječi vodun, što na jeziku naroda Fon, koji živi u Beninu, znači bog ili duh.

Nažalost, ropstvo nije potpuno iskorijenjeno. U današnje vrijeme postoje neki drugačiji oblici ropstva. Naprimjer, milijuni ljudi po cijele dane rade poput robova kako bi zaradili za kruh u ovim teškim vremenima. Drugima život zagorčavaju ugnjetavački politički režimi koji od svojih podanika zahtijevaju ropsku pokornost (Propovjednik 8:9). A milijuni ljudi robuju kojekakvim zabludama, praznovjerju i krivim vjerskim učenjima. Mogu li ljudske vlasti osloboditi čovječanstvo takvih oblika ropstva? Naravno da ne mogu! To može samo Jehova Bog, a on će to i učiniti. On je u svojoj Riječi, Bibliji, obećao da će svi koji ga štuju u skladu s biblijskom istinom — koja ljudima donosi istinsku slobodu — jednoga dana dobiti “slavnu slobodu djece Božje” (Rimljanima 8:21; Ivan 8:32).