DRŽEĆI se čvrsto za krovne grede, nagnuli smo se naprijed i provirili kroz otvor na kamenoj kuli staroj 800 godina koja se nalazi na sjeverozapadu Gruzije. S vrha te kule visoke 25 metara vidjeli smo mnoge druge stare kule koje su raštrkane po gradiću Mestiji, središtu gruzijske pokrajine Svaneti.

Ispod nas prostirala se pitoma zelena dolina okružena planinama čiji se snježni vrhovi dižu nebu pod oblake.  Mestija nas je osvojila na prvi pogled. Kad smo došli u taj stari gradić, osjećali smo se kao da smo na trenutak zakoračili u prošlost i vratili se u srednji vijek. Doputovali smo u Svaneti kako bismo vidjeli kule po kojima je taj kraj nadaleko poznat.

Putovanje u planinsko područje Svanetija započeli smo u gradu Zugdidiju, nedaleko od obale Crnog mora. Jutro je bilo vedro, pa smo već izdaleka mogli vidjeti veličanstvene bijele vrhove planina. Polako smo se kretali vijugavom cestom koja prolazi dolinom rijeke Inguri. Okruživala nas je gusta šuma. Posvuda je bilo paprati, azaleja, divljeg lovora i žućkastobijelih cvjetova kavkaskog rododendrona.

Uvečer smo stigli u Bečo, živopisno mjestance koje je smješteno u podnožju prekrasne planine Ušbe. Njena dva goletna vrha tako su visoka da izgledaju kao da paraju nebo. Kao što plamen svijeće privlači noćne leptire, tako i ledeni vrhovi Ušbe neodoljivo privlače hrabre planinare. Ta je kavkaska krasotica visoka 4 710 metara.

Bili smo gladni i umorni od puta, pa smo od nekog pastira kupili ovcu, koju smo pripremili za večeru. Ubrzo smo se okupili oko logorske vatre te smo u društvu naših gostoljubivih domaćina uživali u ukusnoj večeri. Pripremili su nam mcvadi, tamošnji specijalitet od ovčjeg mesa. Uz njega su nam poslužili i svježi gruzijski lavaš, pogaču ispečenu u glinenoj peći. Na kraju smo popili po čašu saperavija, izvrsnog crnog gruzijskog vina.

Sutradan ujutro krenuli smo za Mestiju. Ondje smo se, kao što smo opisali u uvodu, popeli na vrh kule i uživali u prekrasnom pogledu. Zaključili smo da je Svaneti jedno od najljepših planinskih područja na svijetu. Pedesetak kilometara od Mestije smješteno je seosko naselje Ušguli. Ono leži na još većoj nadmorskoj visini — na nevjerojatnih 2 200 metara.

Do njega smo putovali pustom, uskom cestom usječenom u strme obronke planine. Uz rub ceste pružao se pogled na provaliju koja se spuštala do rijeke što teče u podnožju planine. Kad smo najzad stigli u Ušguli, ugledali smo nezaboravan prizor — prekrasne srednjovjekovne kule koje su okružene mnoštvom lijepih starih kuća. U blizini smo vidjeli ogromnu planinu Škaru. Bila je zaodjenuta blistavim snježnim plaštom čiju je ljepotu još više isticalo modro nebo u pozadini.

Škara je najviša gruzijska planina — visoka je 5 201 metar. Ona je dio Zida Bezengija, 12-kilometarskog niza planinskih vrhova koji su visoki gotovo jednako kao vrh Škare. Svi su oni dio planinskog lanca Veliki Kavkaz, koji je dug oko 1 200 kilometara. Kamo god smo pogledali, vidjeli smo prekrasne doline obrasle bujnim zelenilom. No rijetki su oni koji imaju priliku nogom kročiti u te doline. U njihovoj ljepoti mogu uživati samo najodvažniji pustolovi i ljudi koji ondje žive.

U pokrajini Svaneti žive Svani, drevni narod koji ima i svoj jezik. Oni su od davnina na glasu kao narod koji nikome ne dopušta da gospodari nad njima. U 18. stoljeću jedan je istraživač rekao da su Svani “ostvarili idealno društvo u kojem se slobodna volja pojedinca smatra važnijom od svega drugoga”.

Kako to da žitelji Svanetija već vjekovima žive u slobodi? Iznimno visoki planinski lanci koji ih dijele od ostatka svijeta štitili su ih  od napadača. I stražarske kule odigrale su važnu ulogu. U njih su se obitelji mogle skloniti kad bi ih napali stanovnici susjednih sela. Kule su im pružale i zaštitu od snježnih lavina koje su znale zatrpati manje kuće.

Naši su nas domaćini pozvali da pođemo s njima u razgledavanje jedne obiteljske kule koja je sagrađena još u 12. stoljeću. To se zdanje sastoji od dva glavna dijela — stražarske kule, koja se naziva murkvam, i kuće, koja se naziva kor. U prizemlju kuće nalazi se veliki kamin, čija vatra služi kao izvor svjetla i topline. Pažnju nam je privukla velika drvena stolica na kojoj je nekad sjedio patrijarh. On je bio glava velike obitelji koju su osim njega i žene činili njihovi sinovi i snahe s djecom. Žene su se izmjenjivale u obavljanju kućanskih poslova. Mljele su žito, pekle kruh, čistile kuću, hranile stoku i održavale vatru u velikom kaminu.

Velika kamena kula ožbukana je grubim bijelim vapnom. Ima četiri kata što se uzdižu iznad jednokatnice s kojom je spojena. Kad smo ušli u kulu, trebalo nam je par trenutaka da nam se oči priviknu na polutamu. U prostorijama na nižim katovima ukućani su nekad držali vodu, brašno, voće, sir, vino i meso.

Kad bi zaprijetila kakva opasnost, čitava bi se obitelj sklonila u kulu i spavala na nižim katovima. Najviši kat kule služio je za obranu. Krov je bio prekriven crepovima, a na zidu ispod njega nalazili su se mali otvori za oružje. U 19. stoljeću jedan je posjetitelj rekao: “Budući da ondje nije bilo vladara koji bi zaveo red i mir, sukobi su se često rješavali oružjem.” Tako je svaka obitelj bila spremna zapucati kad bi je netko napao.

Dok smo se vraćali kući, s cijenjenjem smo razmišljali o ljepoti i veličanstvenosti Jehovinih djela stvaranja koja smo vidjeli u Svanetiju. Ljudi što su u prošlosti živjeli u tamošnjim kulama imat će priliku živjeti u Božjem novom svijetu. Tada nitko neće trebati graditi stražarske kule ni bilo kakve druge utvrde kako bi se zaštitio od neprijatelja. Zašto možemo vjerovati u to? Zato što Biblija obećava: “Sjedit će svatko pod svojom lozom i pod svojom smokvom i nitko ih neće plašiti” (Mihej 4:4; Rimljanima 8:21, 22).