RODIO sam se 1953. u Kazanju, glavnom gradu Republike Tatarstana, koja se nalazi u središnjem dijelu Rusije. Moji su roditelji Tatari, a pripadnici tatarskog naroda većinom su muslimani. Sjećam se da sam kao mali znao vidjeti svog djeda i baku kako kleče i mole se Alahu. Tada bi svi ukućani, pa tako i moji roditelji, rekli nama djeci da izađemo iz sobe. Mama i tata dali bi nam znak da ih pustimo na miru. Bilo im je neugodno zbog toga što su baka i djed tako pobožni. Moji su roditelji postali komunisti te su svima govorili da ne vjeruju u Boga.

S četiri godine obolio sam od dječje paralize tijekom posljednje epidemije te bolesti koja je zabilježena u Sovjetskom Savezu. Sjećam se da sam kao dijete stalno išao u bolnice i razna lječilišta. Pamtim i to da se moj djed molio Bogu da ozdravim. Htio sam biti zdrav kao i sva druga djeca, pa sam igrao nogomet, hokej i bavio se drugim sportovima premda mi je jedna noga bila vrlo slaba.

Kad sam odrastao, odlučio sam postati liječnik. Nisam bio ni vjernik ni ateist. Jednostavno nikad nisam razmišljao o Bogu. No nisam mogao prihvatiti ni komunističku ideologiju, pa sam se često prepirao sa svojim ocem i ujakom. Ujak je predavao filozofiju na jednom fakultetu, a otac je radio za Komitet državne sigurnosti (KGB). Kad sam završio medicinski fakultet, htio sam postati vrstan neurokirurg i odseliti se u inozemstvo.

Godine 1984. završio sam doktorsku disertaciju o dijagnosticiranju tumora na mozgu. Potom sam 1987. bio poslan u Ugandu kako bih ondje radio u bolnici Mulago, koja se nalazi u gradu Kampali. U tu sam se prekrasnu zemlju preselio sa svojom ženom Dilbar te našom djecom Rustemom i Alisom, koja su tada imala sedam odnosno četiri godine. Imao sam jako puno posla. Neki od pacijenata koje sam operirao bili su zaraženi HIV-om. Često sam putovao u druge bolnice diljem Ugande jer je u to vrijeme cijela zemlja imala samo dva neurokirurga.

Jednog smo dana Dilbar i ja na jednom štandu s knjigama prvi put vidjeli Bibliju na ruskom. Kupili smo nekoliko primjeraka kako bismo ih poslali prijateljima u Sovjetski Savez jer je u to vrijeme ondje bilo gotovo nemoguće kupiti Bibliju. Pročitali smo nekoliko poglavlja, ali ništa nismo razumjeli, pa smo ubrzo odustali.

Tijekom naredne tri godine odlazili smo u razne crkve diljem Ugande i pokušali saznati u što ljudi vjeruju te što daje smisao njihovom životu. Ja sam ujedno odlučio pročitati i proučiti Kur’an na jeziku na kojem je izvorno napisan. Tako smo Rustem i ja počeli učiti arapski. Za nekoliko mjeseci naučili smo ga dovoljno dobro da bismo se na njemu mogli sporazumijevati.

U to vrijeme upoznali smo Heinza i Marianne Wertholz, misionare koji su poučavali ljude o Bibliji. Pri našem prvom susretu uopće nismo razgovarali o religiji. Ponašali smo se kao svi drugi Europljani koji su se upoznali u Africi. Saznali smo da je Heinz rodom iz Njemačke, a Marianne iz Austrije. Kad smo ih upitali što rade u Ugandi, rekli su nam da su oni misionari Jehovinih svjedoka te da su došli pomagati ljudima da bolje upoznaju Bibliju.

Potom sam se sjetio da sam u Rusiji još kao student na jednom predavanju iz filozofije čuo da su Jehovini svjedoci sekta koja u svojim obredima žrtvuje djecu i pije njihovu krv. Pitao sam Heinza i Marianne što misle o tome jer nisam mogao vjerovati da bi oni pristali na takvo što. Dali su nam dvije knjige I ti možeš vječno živjeti u raju na Zemlji. I Dilbar i ja pročitali smo skoro cijelu knjigu za samo nekoliko sati. Kad sam odložio knjigu, upitao sam ženu što misli o svemu tome. Rekla mi je kako se toliko oduševila onim što je pročitala da se sva naježila! Kazao sam joj da se i meni knjiga jako svidjela.

Nakon toga jedva smo čekali da ponovno popričamo s Heinzom i Marianne. Kad smo se našli s njima, razgovarali smo o raznim temama. Duboko nas je dirnulo ono što smo naučili iz Biblije. Počeli smo o tome razgovarati sa svojim prijateljima i kolegama s posla. Među njima su bili ruski veleposlanik, nekoliko ruskih konzula, ugledni predstavnici nekih drugih zemalja te izaslanik Vatikana. Jako smo se iznenadili kad je taj izaslanik rekao kako Stari zavjet smatra “običnom izmišljotinom”.

Godine 1991. Dilbar i ja vratili smo se u Rusiju. Mjesec dana prije toga odlučili smo postati Jehovini svjedoci. Mislili smo da ćemo po povratku u Kazanj odmah nastaviti pohađati sastanke. No čekalo nas je neugodno iznenađenje. Tri mjeseca nismo mogli naći dvoranu Jehovinih svjedoka niti smo vidjeli ikoga od svoje duhovne braće. Stoga smo odlučili  propovijedati od vrata do vrata, kao što to čine Jehovini svjedoci diljem svijeta. Tako smo započeli nekoliko biblijskih tečajeva. Jedna žena s kojom smo počeli proučavati kasnije je postala Jehovin svjedok.

A onda nas je jednog dana posjetio stariji Jehovin svjedok koji je dobio našu adresu od braće u Ugandi. Tada smo počeli ići na sastanke koji su se održavali u jednom malom jednosobnom stanu. Na njima se znalo okupiti petnaestak osoba. Ostali smo u vezi s Heinzom i Marianne. Jednom su čak došli k nama u Kazanj. Mi smo njih kasnije posjetili u Bugarskoj, kamo su bili poslani nakon Ugande. Ondje još uvijek služe kao misionari.

Radim u bolnicama diljem Rusije i koristim svaku priliku kako bih kolegama s posla govorio o biblijskoj istini. S vremenom su mnogi od njih, pa tako i neki moji bliski suradnici, prihvatili biblijsku istinu te su postali Jehovini svjedoci. Obradovali smo se kad smo saznali da je 1992, godinu dana nakon što smo stigli u Rusiju, broj Jehovinih svjedoka u Kazanju porastao na 45. Nagodinu ih je bilo već više od stotinu. Danas u Kazanju ima sedam skupština Jehovinih svjedoka — pet ih održava sastanke na ruskom, jedna na tatarskom, a jedna na znakovnom jeziku. Postoje i grupe koje održavaju sastanke na armenskom i engleskom jeziku.

Godine 1993. prisustvovao sam jednom medicinskom simpoziju koji je održan u New Yorku, pa mi se tako pružila prilika da posjetim glavno sjedište Jehovinih svjedoka u Brooklynu. Ondje sam upoznao Lloyda Barrya, koji je sudjelovao u organiziranju propovjedničke aktivnosti Jehovinih svjedoka diljem svijeta. Premda je imao pune ruke posla, odvojio je nešto vremena da popriča sa mnom.

Razgovarali smo o tome koliko nam je potrebna biblijska literatura na tatarskom jeziku. Nakon nekoliko godina u Rusiji je osnovan tatarski prevoditeljski tim, tako da je naša literatura postala dostupna i na tom jeziku. Bili smo presretni kad smo nakon nekog vremena počeli redovito dobivati Stražarsku kulu, časopis namijenjen proučavanju Biblije. Nedugo zatim osnovana je i skupština koja djeluje na tatarskom jeziku.

Držim se svih Božjih moralnih zakona, pa tako i onog iz Djela apostolskih 15:20, koji Božjim slugama nalaže da se ‘uzdržavaju od krvi’. U 29. retku istog poglavlja piše da se Božji sluge trebaju “uzdržavati od onoga što je žrtvovano idolima, od krvi, od udavljenoga i od bluda”.

Stoga Jehovini svjedoci žele da liječnici poštuju njihovo gledište o krvi i da kod njih primjenjuju beskrvne metode liječenja. Jedno sam vrijeme u Kazanju bio član Odbora za kontaktiranje s bolnicama. * Godine 1997. za pomoć nam se obratila majka jednogodišnjeg Pavela iz Novosibirska kojeg je trebalo hitno operirati. U to je vrijeme u Rusiji bilo vrlo malo iskusnih liječnika koji su bili spremni operirati pacijente bez upotrebe krvi. Počeli smo tražiti liječnika koji bi izvršio takvu operaciju.

Ubrzo smo u Kazanju pronašli jednu kliniku za kardiokirurgiju čiji su liječnici pristali operirati malog Pavela. Taj dječak, kojeg su svi od milja zvali Pavlik, imao je ozbiljnu urođenu srčanu manu koja se naziva Fallotova tetralogija.  Kirurzi su 31. ožujka 1997. uspješno izvršili operaciju bez primjene krvi. U izdanju lista Večernjaja Kazanj od 3. travnja te godine pisalo je: “Dječak se osjeća dobro i više mu ne trebaju lijekovi za srce. (...) Nakon jedanaest mjeseci Pavlikova majka napokon može odahnuti.” Pavel se ubrzo oporavio od operacije. Čak je i prohodao još dok je bio u bolnici.

Pavel je danas zdrav te živi sretnim i normalnim životom. Ide u osmi razred i voli plivati, klizati se i igrati nogomet. On i njegova majka članovi su jedne skupštine Jehovinih svjedoka u Novosibirsku. Liječnici iz klinike u kojoj je Pavel bio operiran uspješno su izvršili još nekoliko operacija srca na pacijentima koji su Jehovini svjedoci. Metode liječenja bolesnika u Tatarstanu sve su naprednije, a kirurzi često operiraju pacijente bez transfuzije krvi.

Dilbar i ja zajedno s još nekoliko Jehovinih svjedoka radimo u jednoj suvremenoj klinici specijaliziranoj za liječenje neuroloških i srčanih poremećaja. Izvodimo razne kirurške zahvate i često primjenjujemo postupke kojima se prilikom operacije smanjuje gubitak krvi. Ja radim kao neuroradiolog, a istražujem i neinvazivne beskrvne metode liječenja koje bi se mogle primjenjivati u neurokirurgiji. Radim i kao profesor na Odsjeku za neurologiju i neurokirurgiju Medicinskog fakulteta u Kazanju. U svojim predavanjima pomažem studentima i liječnicima da uvide koje su prednosti beskrvnih metoda liječenja. *

Moja žena radi sa mnom u klinici kao specijalist za ultrazvuk. Volimo svoj posao jer nam on omogućava da pomažemo ljudima. No najviše se radujemo kad vidimo kako biblijska istina liječi ljude u duhovnom pogledu. Presretni smo što ljudima možemo govoriti o Božjem obećanju da će uskoro uspostaviti divan novi svijet u kojem “nitko od stanovnika neće reći: ‘Bolestan sam’” (Izaija 33:24).