IMALA sam lijepo i bezbrižno djetinjstvo. No život mi se potpuno promijenio kad su 1938. Hitlerovi nacisti okupirali moju domovinu Austriju. Od svih učenika zahtijevalo se da pozdravljaju s “Heil Hitler”, pjevaju nacističke pjesme i učlane se u Hitlerovu mladež. No ja sam sve to odlučno odbila. Ispričat ću vam zašto sam tako postupila.

Odrasla sam na obiteljskom imanju u selu St. Walburgenu, u austrijskoj pokrajini Koruškoj. Moji roditelji Johann i Elisabeth Obweger imali su petero djece — mene i moja četiri starija brata. Otac je 1925. postao Bibelforscher, odnosno Istraživač Biblije, kako su se Jehovini svjedoci tada zvali. Majka se krstila 1937. Roditelji su me odmalena učili biblijskim načelima te usađivali u mene ljubav prema Bogu i svemu što je on stvorio. Naučili su me i to da je neispravno idolizirati ljude i štovati ih kao Boga. Isus Krist je rekao: “Jehovu, Boga svojega, obožavaj i jedino njemu služi!” (Luka 4:8).

Moji su roditelji bili jako gostoljubivi. Često smo imali goste, a s nama je živjelo i nekoliko najamnih radnika. Puno smo pjevali — u Koruškoj ljudi i dan-danas jako vole pjevati. Redovito smo vodili zanimljive razgovore o biblijskim temama. Sjećam se kako smo svake nedjelje ujutro svi znali sjesti za stol i zajedno proučavati Bibliju.

Imala sam nepunih osam godina kad je Austrija bila pripojena Njemačkoj. Otad su nacisti postrožili nadzor nad građanima. Od svih su zahtijevali da pozdravljaju jedni druge s “Heil Hitler”. Ja sam to odbila jer njemačka riječ “heil” znači “spasenje”. Nisam htjela reći da spasenje dolazi od Hitlera. Znala sam da je Isus Krist moj Spasitelj (Djela apostolska 4:12). Učitelji i učenici stalno su me ismijavali zbog mojih uvjerenja. Kad sam imala 11 godina, ravnatelj škole rekao mi je: “Hermine, vratit ću te u prvi razred. Ne želim u svom razredu imati tako neposlušno dijete!”

Budući da smo moja braća i ja odbijali pozdravljati ljude s “Heil Hitler”, naš je otac bio pozvan na sud. Dali su mu da potpiše dokument u kojem je pisalo da se odriče svoje vjere i da će svoju djecu odgajati u duhu nacističke ideologije. No otac nije želio to potpisati, pa su on i majka izgubili skrbništvo nad nama. Ja sam bila poslana u jednu ustanovu za preodgoj djece i mladeži, koja je od mog doma bila udaljena četrdesetak kilometara.

 Jako mi je nedostajala obitelj, pa sam često plakala. Iako me odgojiteljica svim silama pokušavala nagovoriti da se učlanim u Hitlerovu mladež, nisam htjela to učiniti. Druge djevojčice htjele su mi nasilu podignuti ruku kad je trebalo pozdraviti nacističku zastavu, no ja se nisam dala pokolebati. Imala sam isti stav kao i Božji sluge u prošlosti, koji su rekli: “Nipošto nećemo ostaviti Jehovu kako bismo služili drugim bogovima!” (Jošua 24:16).

Roditelji me nisu smjeli posjećivati, no uvijek bi mi uspjeli potajno prići u školi ili na putu do škole. Puno su mi značili ti kratki susreti s njima. Davali su mi snage da ostanem vjerna Jehovi. Jednom prilikom otac mi je dao malu Bibliju, koju sam pažljivo sakrila u krevet. Jako sam je voljela čitati, iako sam morala dobro paziti da me netko ne vidi. Jednog dana zamalo su me uhvatili s Biblijom u ruci, no uspjela sam je brže-bolje sakriti pod pokrivač.

Budući da su se izjalovili svi pokušaji nacista da me preodgoje, nadležni službenici posumnjali su da roditelji i dalje vrše utjecaj na mene. Zato su me u rujnu 1942. poslali vlakom u München. Ondje su me smjestili u katolički samostan Adelgunden, u kojem sam živjela i pohađala školu. Dok sam se raspremala, redovnice su među mojim stvarima vidjele Bibliju, pa su mi je oduzele.

No nipošto se nisam htjela odreći svoje vjere ni ići u crkvu na misu. Kad sam jednoj redovnici rekla da su mi roditelji nedjeljom čitali Sveto pismo, vratila mi je moju Bibliju. To me jako iznenadilo. Očito su je dirnule moje riječi. Čak mi je dopustila da i njoj čitam Bibliju.

Jednom mi je učiteljica rekla: “Hermine, imaš plavu kosu i plave oči. Ti si Njemica, a ne Židovka. Jehova je židovski Bog.”

“Ali Jehova je sve načinio. On je stvorio sve nas”, odgovorila sam joj.

I ravnatelj škole vršio je pritisak na mene. Jednom mi je kazao: “Hermine, tvoj je brat otišao u vojsku. Vidiš kako je on dobar. Ugledaj se na njega!” Znala sam da je jedan moj brat otišao u rat, ali nije mi bilo ni na kraj pameti da krenem njegovim stopama.

 “Ja nisam sljedbenica svog brata”, rekla sam. “Ja sam sljedbenica Isusa Krista.” Nato mi je ravnatelj zaprijetio da će me poslati u umobolnicu i čak je jednoj redovnici rekao da se spremi kako bi me odvela onamo. Na svu sreću, sve je ostalo samo na prijetnjama.

U ljeto 1943. počelo je bombardiranje Münchena, pa su nas djecu iz Adelgundena odveli na selo. U to sam vrijeme često razmišljala o majčinim riječima: “Ako nas ikad razdvoje i ako ti ne budem mogla ni pisati, sjeti se da su Jehova i Isus uvijek uz tebe. Oni te nikad neće napustiti. Zato se uvijek moli.”

U ožujku 1944. vratili su nas u Adelgunden. München se jako bombardirao danju i noću, pa smo većinu vremena proveli u skloništu. Za to vrijeme moji su roditelji uporno pisali nadležnim službama i tražili od njih da me vrate obitelji. Nakon nekog vremena njihov je zahtjev bio odobren, pa sam u travnju 1944. napokon stigla kući.

Kad sam se pozdravljala s ravnateljem, rekao mi je: “Hermine, piši nam kad stigneš kući. I ostani to što jesi.” Zapanjila sam se kad sam vidjela koliko se promijenio! Saznala sam da je nedugo nakon mog odlaska u bombardiranju poginulo devet djevojčica i tri redovnice. Rat je uistinu veliko zlo!

No bila sam presretna što ponovno mogu biti s obitelji. U svibnju 1944, dok je još bjesnio rat, predala sam svoj život Jehovi i krstila se. Kad je 1945. završio rat, počela sam velik dio svog vremena posvećivati propovijedanju dobre vijesti o Božjem Kraljevstvu. Uvjerena sam da jedino ono može ljudima donijeti trajni mir i sigurnost (Matej 6:9, 10).

Godine 1950. upoznala sam Ericha Lisku, mladog putujućeg nadglednika iz Beča koji je posjećivao skupštine Jehovinih svjedoka kako bi ih duhovno jačao. Vjenčali smo se 1952. Jedno kratko vrijeme i ja sam putovala s Erichom kad je išao u posjete skupštinama.

A onda nam se 1953. rodilo prvo dijete. Kasnije smo dobili još dvoje djece. Kako smo imali sve više obaveza, više nismo mogli putovati i posjećivati skupštine, nego smo se morali posvetiti odgajanju djece. Naučila sam da nas Bog neće razočarati dok mu god revno služimo. Uvijek će nam davati snage da se nosimo sa životnim brigama i problemima. U to sam se uvjerila bezbroj puta, a naročito nakon što sam 2002. izgubila svog dragog supruga. Jehova me neprestano jača i pruža mi utjehu.

Kad se osvrnem na svoj život, mogu reći da sam jako zahvalna svojim roditeljima što su mi još kao maloj djevojčici usadili u srce ljubav prema Bogu i njegovoj pisanoj Riječi, koja je izvor istinske mudrosti (2. Timoteju 3:16, 17). No najviše sam zahvalna Jehovi, koji mi uvijek daje snage da se nosim sa životnim problemima i kušnjama.