Ako imate malo dijete, vjerojatno se suočavate s raznim izazovima. Kako trebate reagirati kad dijete ima napade bijesa? Kako možete naučiti dijete da razlikuje ispravno od neispravnog? Kako ga možete na primjeren način ukoriti ili kazniti kad je to potrebno? Pogledajte kako su neki roditelji izašli na kraj s tim problemima.

IZNENADNI NASTUPI BIJESA

“Dvogodišnjaci obično misle da moraju dobiti sve što požele. I naš je sin tako razmišljao. Kad ne bismo učinili ono što je htio, naljutio bi se i počeo bacati sve što bi mu se našlo nadohvat ruke. On nam je bio prvo dijete, pa nismo znali kako izaći na kraj s takvim ispadima. Nije nam bilo ništa lakše kad su nam drugi rekli da je takvo ponašanje uobičajeno za djecu tog uzrasta” (Susan, Kenija).

“Kad su našoj kćeri bile dvije godine, znala se baciti na pod, vrištati, plakati i udarati nogama o tlo. To je bilo za poludjeti! Ako bismo joj tog trena muž i ja pokušali nešto reći, uopće nas ne bi slušala. Stoga bismo je poslali u njenu sobu i mirno joj rekli da može izaći tek kad se prestane ljutiti te da ćemo onda razgovarati s njom. Kad bi se smirila, netko od nas dvoje otišao bi u njenu sobu i objasnio joj zašto se ne smije tako ponašati. Ta bi taktika uvijek upalila. Jednom smo je čak čuli kako se moli Bogu da joj oprosti. S vremenom su takvi ispadi bili sve rjeđi, a na koncu su i prestali” (Yolanda, Španjolska).

“Mala djeca iskušavaju strpljivost svojih roditelja — isprobavaju što sve mogu raditi, a da ne budu kažnjena. Dopustite li djetetu da učini nešto što ste mu prethodno jasno zabranili, zbunit ćete ga. Budete li u odgoju djece odlučni i dosljedni, ona će s vremenom shvatiti da plakanjem i vrištanjem neće dobiti ono što žele” (Neil, Velika Britanija).

UKOR I KAZNA

“Kod djeteta mlađeg od pet godina teško je procijeniti koliko vas pozorno sluša. Jako je važno da mu puno puta ponovite ono što ste mu rekli. Ponavljajte mu jedno te isto, ako treba i tisuću puta. Tonom glasa, gestama i izrazom lica pokažite djetetu da vas treba ozbiljno shvatiti” (Serge, Francuska).

“Premda su sva naša djeca rasla u istim uvjetima, svako od njih četvero bilo je potpuno drugačije. Jedna bi se kći rasplakala čim bi shvatila da nas je u nečemu razočarala, a druga bi iskušavala našu strpljivost do krajnjih granica. U nekim je situacijama bilo dovoljno da djecu samo strogo pogledamo ili prekorimo, no ponekad smo ih trebali i kazniti” (Nathan, Kanada).

“Roditelji ne smiju biti previše popustljivi, no ne smiju biti ni prestrogi. Kad vidite da je djetetu stvarno žao zbog onoga što je učinilo, najbolje je biti razuman i primijeniti blažu odgojnu mjeru” (Matthieu, Francuska).

“Ne želim svojoj djeci nametati previše pravila, no ona koja sam im postavila moraju poštivati bez pogovora. Moj trogodišnji sin dobro zna što ga čeka bude li neposlušan, i to mu pomaže da se drži reda. Istina, kad sam umorna, najradije bih mu progledala kroz prste ako napravi nešto što ne smije. No trudim se biti dosljedna, pa se prisilim da ga prekorim ili kaznim. Jako je važno biti dosljedan!” (Natalie, Kanada).

DOSLJEDNOST

“Nevjerojatno je kako mala djeca pamte svaku situaciju u kojoj je roditelj postupio suprotno onome što je rekao — kao da imaju memorijsku karticu na kojoj je sve to zabilježeno” (Milton, Bolivija).

“Sin nas je znao na razne načine pitati za jednu te istu stvar kako bi vidio hoćemo li uvijek jednako odgovoriti. Ako bih mu ja rekao jedno, a moja žena nešto drugo, pokušao bi to iskoristiti da dobije ono što želi” (Ángel, Španjolska).

“Kad bih bila dobre volje, znala bih prijeći preko onoga što je moj sin napravio, a kad bih bila loše volje, strogo bih ga kaznila. No shvatila sam da se on zbog toga samo još gore ponaša” (Gyeong-ok, Koreja).

“Kad maloj djeci kažete da nešto ne smiju raditi zato što je to neispravno, treba im biti jasno da to vrijedi ne samo danas nego i za sve vijeke” (Antonio, Brazil).

“Ako roditelji nisu dosljedni u odgoju, dijete će zaključiti da su mama i tata nepredvidljivi i da njihove odluke ovise o tome kakve su volje. No ako se roditelji čvrsto drže svojih principa, djetetu će biti jasno da je ono što je neispravno uvijek neispravno. Na taj način roditelji pružaju djetetu osjećaj sigurnosti i pokazuju mu da ga vole” (Gilmar, Brazil).

“Djeca ponekad lukavo iskoriste priliku kad znaju da će roditelji udovoljiti njihovoj želji zato što nemaju drugog izbora — možda zato što im je neugodno pred drugim ljudima. Ako odlučim da svome sinu nešto neću dopustiti, odmah mu to kažem. Jasno mu dam do znanja da se neću predomisliti i da moljakanjem neće ništa postići” (Chang-seok, Koreja).

“Roditelji uvijek trebaju biti složni. Ako se moja žena i ja oko nečega ne slažemo, o tome nasamo porazgovaramo. Djeca primjećuju kad se roditelji oko nečega ne slažu, pa koriste gužvu kako bi postigla ono što žele” (Jesús, Španjolska).

“Ako dijete zna da su njegovi roditelji složni i da ne može njima manipulirati, to mu pruža osjećaj sigurnosti. Uvijek zna što može očekivati od njih, i kad je poslušno i kad je neposlušno” (Damaris, Njemačka).

“Moja žena i ja smatramo da biti dosljedan u odgoju znači održati riječ i onda kad svojoj kćeri obećamo nešto lijepo. Ona tako uči da može vjerovati našim obećanjima” (Hendrick, Njemačka).

“Meni bi jako smetalo kad bi mi šef na poslu stalno mijenjao pravila o tome što i kako trebam raditi. I djeci smeta kad se prema njima tako ponašamo. Ona se osjećaju sigurnima kad im se jasno kaže kojih se pravila trebaju pridržavati i kad znaju da se ta pravila neće promijeniti. Djeca trebaju znati i kakva ih kazna čeka ako budu neposlušna te biti svjesna da se ni ta kazna neće promijeniti” (Glenn, Kanada).