AUTORI knjige Znanstvenik u kolijevci — što nam rano učenje kazuje o umu tvrde da mozak malog djeteta ima nevjerojatnu sposobnost učenja. I doista su u pravu. Čim se dijete rodi, počne poput spužve upijati sve što vidi i čuje oko sebe.

Malu djecu najviše zanimaju drugi ljudi — njihovo lice, glas i dodir. Psihologinja Penelope Leach u svojoj knjizi Babyhood piše: “Provedena su mnoga istraživanja o tome koji su prizori maloj djeci najzanimljiviji, koji ih zvukovi najviše privlače te koje osjete najviše žele ponovno iskusiti. Sve te osjetilne podražaje najčešće im pruža odrasla osoba koja se brine o njima.” Stoga ne iznenađuje što roditelji imaju tako važnu ulogu u razvoju i odgoju djeteta!

I roditelji i pedijatri dive se tome što malo dijete može naučiti jezik jednostavno tako da sluša druge kako govore. Istraživači su otkrili da novorođenče za svega nekoliko dana nauči prepoznati majčin glas te da bolje reagira na njega nego na glas nepoznate osobe. Već nakon nekoliko tjedana dijete prepoznaje da jezik kojim govore njegovi roditelji zvuči drugačije od drugih jezika, a nakon nekoliko mjeseci počne zapažati stanke između riječi, što mu omogućava da razlikuje normalan govor od neartikuliranih zvukova.

 Apostol Pavao napisao je: “Kad sam bio dijete, govorio sam kao dijete” (1. Korinćanima 13:11). Kako malo dijete govori? Obično samo guguće. No je li djetetovo gugutanje samo niz nesuvislih zvukova? Nipošto! U svojoj knjizi What’s Going On in There?—How the Brain and Mind Develop in the First Five Years of Life dr. Lise Eliot objašnjava da je govor “izvanredno složen motorički proces kod kojeg treba velikom brzinom koordinirati rad više desetaka mišića koji pokreću usne, jezik, nepce i grkljan”. Ona stoga kaže: “Možda mislimo da nam mala djeca svojim slatkim gugutanjem samo žele privući pažnju. No to nije jedina svrha gugutanja. Ono je i važna vježba koja im pomaže da razviju složene govorne sposobnosti.”

Roditelji reagiraju na gugutanje svog djeteta — oduševljeno mu se obraćaju izgovarajući riječi nježno, izražajno, ponekad čak i pjevušeći. To također ima svoju svrhu. Takav ushićen, ritmičan i vrlo izražajan način govora pomaže bebama da se usredotoče na ono što čuju i da “odgovore” svojim roditeljima. Putem takve komunikacije mališani uče razgovarati.

Roditelji malog djeteta svakog dana imaju pune ruke posla. Beba zaplače — treba je nahraniti. Ona opet zaplače — treba joj promijeniti pelene. Beba još jednom zaplače — treba je uzeti u naručje. Sasvim je normalno i na mjestu da roditelji svom malom djetetu posvećuju mnogo pažnje. Oni su dužni voditi brigu o njemu (1. Solunjanima 2:7).

No zbog svega toga mališan bi s vremenom mogao zaključiti da se cijeli svijet vrti oko njega te da odrasli — prvenstveno njegovi roditelji — postoje samo zato da bi udovoljavali njegovim željama. Takav je način razmišljanja pogrešan, ali potpuno razumljiv. Imajte na umu da je više od godinu dana dijete doista bilo u centru pažnje svih ljudi oko sebe. U svom malom svijetu ono sebe doživljava kao kralja, a velike ljude što žive s njim doživljava kao svoje podanike, koji postoje zato da bi mu služili. Psiholog John Rosemond napisao je: “Potrebne su skoro dvije godine da dijete stekne takvu nerealnu sliku o svijetu oko sebe, a zatim treba još barem 16 godina da mu se dokaže kako je u zabludi! Paradoksalno je to što upravo roditelji najprije trebaju navesti dijete da stekne takvu nerealnu sliku o svijetu oko sebe, a zatim tu iluziju trebaju razbiti — ali blago i obzirno.”

Nakon otprilike dvije godine djetetova se iluzija doista razbije. Tada se roditelji počnu drugačije ponašati prema djetetu — dosad su ga samo kupali, hranili i oblačili, a sada ga počinju i poučavati. Mališan tada primijeti da ga roditelji više ne slušaju i ne udovoljavaju svim njegovim željama. Sada očekuju da on sluša njih. Kad dijete shvati da je “svrgnuto s prijestolja”, možda neće s oduševljenjem prihvatiti tu  promjenu. Možda će se ljutiti te htjeti da i dalje sve bude po njegovom. Kako će to pokazati?

U dobi od oko dvije godine mnoga se djeca jako promijene te se počnu neobično ponašati — postanu razdražljiva i sklona nastupima bijesa. Roditeljima je to izuzetno stresno razdoblje. Mališan najednom postane prgav i na sve počne odgovarati s “Neću!” Ljuti se i na sebe i na svoje roditelje, boreći se s podijeljenim osjećajima. S jedne strane ne želi ni vidjeti mamu i tatu, a s druge strane htio bi biti uz njih. Roditelji ne shvaćaju zašto se njihovo dijete tako ponaša i nikako ne uspijevaju stati na kraj njegovim ispadima bijesa. Što se ustvari događa?

Razmislite o tome kolika je promjena nastupila u djetetovom životu. Sve donedavno ono je samo trebalo zaplakati, i odrasli bi odmah dotrčali. No sada počinje shvaćati da više ne može sve biti po njegovom i da će odsad barem neke stvari morati raditi samo. Postaje mu jasno da treba biti poslušno roditeljima, što je u skladu s biblijskom zapovijedi koja glasi: “Djeco, slušajte svoje roditelje u svemu” (Kološanima 3:20).

Tijekom tog burnog razdoblja roditelji trebaju učiti dijete da ih mora slušati i poštivati. Budu li to činili odlučno, ali s puno ljubavi, dijete će se priviknuti na promjenu do koje je došlo. To će mu pomoći da se nastavi razvijati i napredovati prema zrelosti.

Neke životinje, pa čak i neki elektronički uređaji, mogu prepoznati riječi i oponašati ljudski govor. No samo ljudi mogu razmišljati o sebi i svojim postupcima. U dobi od dvije do tri godine kod djeteta se počnu javljati osjećaji kao što su ponos, sram, krivnja i nelagoda. To su tek prvi koraci u razvoju njegove osobnosti. Oni će mu pomoći da jednog dana postane čovjek s izgrađenim stavovima i moralnim nazorima te da ih čvrsto zastupa čak i kad drugi čine ono što je loše.

Otprilike u to vrijeme roditelje čeka još jedno divno iznenađenje — njihovo dijete postaje svjesno tuđih osjećaja, što dolazi do izražaja u prilikama kad se igra s drugima. Ono također prepoznaje kada su njegovi roditelji dobre volje i želi im ugoditi. Zato će ga u tom razdoblju roditelji vjerojatno lakše poučavati.

U dobi od tri godine djeca počinju shvaćati pojam dobra i zla te razlikovati što je ispravno, a što pogrešno. Stoga roditelji već tada trebaju poučavati svoje dijete i pomagati mu da jednog dana postane odgovorna odrasla osoba.