BIBLIJA, odnosno Sveto pismo, zbirka je knjiga koje su pisane u razdoblju od preko 1 600 godina. Prve knjige iz te zbirke napisao je Mojsije, a posljednje je napisao jedan od učenika Isusa Krista stotinjak godina nakon njegovog rođenja.

Nastojanja da se ljudima onemogući čitanje Svetog pisma imaju dugu povijest koja se proteže od vremena prije nove ere preko srednjeg vijeka pa sve do naših dana. Jedan od prvih zapisa koji svjedoče o tome potječe iz doba Božjeg proroka Jeremije, koji je živio u 7. i 6. stoljeću pr. n. e.

Bog je svom proroku Jeremiji zapovjedio neka u svitak zapiše riječi osude upućene grešnim stanovnicima Jude i upozorenje da će njihov glavni grad, Jeruzalem, biti razoren ako ne prestanu činiti zlo. Jeremijin pisar Baruh pročitao je Božju objavu pred narodom koji se okupio u jeruzalemskom hramu. Zatim ju je još jednom pročitao pred Judinim knezovima, a oni su nakon toga odnijeli svitak kralju Jojakimu. Kralj je saslušao Božju poruku, ali nije mu se svidjelo ono što je čuo. Stoga je nožem izrezao svitak i bacio ga u vatru (Jeremija 36:1-23).

Potom je Bog zapovjedio Jeremiji: “Uzmi drugi svitak i napiši u njega sve one riječi koje su bile u prvome svitku, koji je Jojakim, kralj Judin, spalio!” (Jeremija 36:28). Nakon otprilike 17 godina dogodilo se upravo ono što je Bog bio prorekao preko Jeremije: Jeruzalem je bio razoren, mnogi su knezovi bili pobijeni, a preživjeli stanovnici bili su odvedeni u izgnanstvo u Babilon. Objava koja je bila zapisana u svitku što ga je Jojakim spalio, a i zapis o njegovom pokušaju da uništi taj svitak, ostali su sačuvani do našeg vremena. Danas o tome možemo čitati u Bibliji — u Knjizi proroka Jeremije.

Jojakim nije bio jedina osoba iz pretkršćanskog doba koja je odlučila spaliti Božju  Riječ. Nakon raspada Grčkog Carstva Izrael je potpao pod vlast seleukidske dinastije. Seleukidski kralj Antioh Epifan, koji je vladao od 175. do 164. pr. n. e., htio je ujediniti svoje carstvo pomoću grčke (helenske) kulture. Stoga je pokušao natjerati Židove da prihvate grčke običaje, religiju i cjelokupan način života.

Otprilike 168. pr. n. e. Antioh je opljačkao Jehovin hram u Jeruzalemu. Na hramskom žrtveniku načinio je novi žrtvenik koji je posvetio grčkom bogu Zeusu. Usto je Židovima zabranio da svetkuju šabat i da obrezuju svoje sinove. One koji se toga nisu pridržavali kažnjavalo se smrću.

U nastojanju da preobrati Židove na grčku religiju, Antioh je odlučio uništiti sve svitke koji su sadržavali tekst hebrejskog dijela Biblije. No iako su Antiohovi ljudi prešli Izrael uzduž i poprijeko, nisu uspjeli pronaći i spaliti sve svitke. Židovi koji su živjeli u Izraelu vjerojatno su uspjeli sakriti neke dijelove svetih spisa. Poznato je i da su Židovi koji su živjeli u kolonijama izvan svoje domovine sačuvali prijepise svih hebrejskih knjiga Biblije.

Među moćnim vladarima koji su pokušali uništiti Sveto pismo bio je i rimski car Dioklecijan. On je 303. n. e. izdao nekoliko proglasa u kojima je oštro napao kršćane. To je dovelo do velikog progona Kristovih sljedbenika. Prvim proglasom Dioklecijan je zapovjedio da se spale svi prijepisi Svetog pisma te da se poruše kuće u kojima su se kršćani okupljali. Harry Gamble, profesor religijskih znanosti sa Sveučilišta u Virginiji, napisao je: “Dioklecijan je smatrao samo po sebi razumljivim da svaka kršćanska zajednica, ma gdje bila, posjeduje zbirku svetih spisa jer zna da su ti spisi nužni za njezin opstanak.” Onovremeni crkveni povjesničar Euzebije Cezarejski napisao je: “Tada vlastitim očima gledasmo: kuće za molitve s vrha do tla u samim temeljima porušene; Bogom nadahnuta i sveta Pisma sred trgova bačena u oganj.”

Tri mjeseca nakon što je Dioklecijan izdao svoj prvi proglas upravitelj sjevernoafričkog grada Cirte (današnji Constantine) navodno je naredio kršćanima da mu predaju sve svoje “knjige zakona” i “prijepise svetih spisa”. Povijesni izvještaji iz tog razdoblja pokazuju da su neki kršćani bili mučeni, pa čak i ubijeni jer nisu htjeli predati prijepise Biblije da budu spaljeni.

Jojakim, Antioh i Dioklecijan htjeli su uništiti svete spise i izbrisati svaki spomen na pisanu Riječ Božju. No Biblija je ostala sačuvana unatoč svim pokušajima da je se uništi. Rimski carevi koji su vladali nakon Dioklecijana tvrdili su da su postali kršćani. Međutim, napadi na Bibliju ni tada nisu prestali.

U narednim su stoljećima državni vladari i crkveni čelnici tvrdili da Bibliju ne spaljuju zato da bi je uništili, nego zato da ona ne bi došla u ruke priprostim ljudima. No kako su crkveni čelnici uopće došli na takvu ideju? Što je sve Crkva bila spremna učiniti kako bi spriječila ljude da čitaju Bibliju? Odgovore na ta pitanja potražite u sljedećem članku.