S VREMENOM su se neki počeli zalagati za to da se Biblija prevede na jezike kojima govori običan narod. Malo je tko mogao čitati Bibliju na hebrejskom i grčkom, jezicima na kojima je ona bila izvorno napisana. Ni danas većina nas ne bi razumjela Božju Riječ kad bi ona bila dostupna samo na starogrčkom ili starohebrejskom jeziku.

Gotovo 300 godina prije nego što je Isus došao na Zemlju hebrejske knjige Biblije počele su se prevoditi na grčki. Taj je prijevod nazvan Septuaginta. Otprilike 700 godina kasnije katolički teolog Jeronim dovršio je svoj čuveni prijevod Biblije koji je nazvan Vulgata. Bio je to prijevod hebrejskih i grčkih knjiga Biblije na latinski, jezik koji se u to vrijeme govorio diljem Rimskog Carstva.

S vremenom se latinski prestao koristiti u svakodnevnom životu. On je postao mrtav jezik koji su poznavali samo učeni ljudi. No Katolička crkva opirala se nastojanjima da se Biblija prevede na druge jezike. Vjerski vođe tvrdili su da su hebrejski, grčki i latinski jedini jezici na kojima priliči čitati Božju Riječ. *

U 9. stoljeću Bizantska je crkva poslala braću Ćirila i Metoda da Slavenima propovijedaju evanđelje. Ti misionari iz Soluna zalagali su se za korištenje staroslavenskog jezika u crkvenom  bogoslužju. Cilj im je bio omogućiti Slavenima, koji nisu znali ni grčki ni latinski, da uče o Bogu na svom materinjem jeziku.

No tim su se propovjednicima oštro suprotstavili franački svećenici, koji su se svim silama zalagali za korištenje latinskog jezika kako bi spriječili širenje pravoslavnog kršćanstva. Politički interesi očito su im bili važniji od običnog naroda i njegovog vjerskog odgoja. Porast napetosti između zapadnog i istočnog kršćanstva doveo je 1054. do crkvenog raskola pri kojem se Pravoslavna crkva odvojila od Rimokatoličke.

Rimokatolička je crkva s vremenom latinski počela smatrati svetim jezikom. Kad je češki knez Vratislav 1079. od pape Grgura VII. zatražio dopuštenje da se u njegovoj zemlji bogoslužje vrši na staroslavenskom jeziku, papa mu je otpisao: “To nipošto ne možemo odobriti.” Zašto ne?

“Onima koji dobro razmisle o tome”, kazao je papa, “bit će jasno da je Bogu bilo po volji prikriti smisao nekih dijelova Svetog pisma, jer kad bi njegov smisao svima bio posve jasan, prostaci bi ga mogli obezvrijediti, a priprosti ljudi toliko krivo shvatiti da bi ih ono odvelo u zabludu.”

Običan narod nije mogao doći do Biblije, a Crkva je htjela da tako i ostane. To bi svećenicima omogućilo da narod drže u pokornosti. Nisu htjeli da se priprosti ljudi bave onim čime se, po njihovom mišljenju, trebalo baviti samo učeno svećenstvo.

Godine 1199. papa Inocent III. u jednom je svom pismu govorio o “hereticima” koji su preveli Bibliju na francuski te su se drznuli među sobom razgovarati o njoj. Inocent je na njih primijenio Isusove riječi: “Ne dajte ono što je sveto psima i ne bacajte bisere svoje pred svinje” (Matej 7:6). Zašto se papa toliko protivio prevođenju i čitanju Biblije? “Zato da nijedan priprost i neuk čovjek ne bi sebi uzeo za pravo istraživati preuzvišeno Sveto pismo ili ga propovijedati drugima.” Ljude koji su se oglušili na naputke iz papinog pisma često se predavalo inkvizitorima, koji su ih mučili sve dok ne bi priznali da su sagriješili. Oni koji se nisu htjeli odreći svojih uvjerenja bili su živi spaljeni na lomači.

Tijekom dugogodišnje borbe oko toga tko ima pravo posjedovati i čitati Bibliju crkveni su se dostojanstvenici često pozivali na Inocentovo pismo kako bi ljudima dokazali da ne smiju čitati Bibliju niti je prevoditi na narodne jezike. Ubrzo nakon što je papa izdao proglas kojim je zabranio čitanje i prevođenje Svetog pisma započelo je spaljivanje Biblija koje su dotad već bile prevedene na narodne jezike. Na lomači su završili i neki ljudi koji su posjedovali Bibliju. U narednim stoljećima biskupi i vladari europskih katoličkih zemalja postupali su po naputku pape Inocenta III. Svim su silama nastojali spriječiti obične ljude da dođu do Biblije i sami je čitaju.

 Crkvene vlasti nedvojbeno su znale da se mnoga katolička učenja temelje na tradiciji, a ne na Bibliji. To je očito jedan od razloga zbog kojih svećenici nisu dali vjernicima da dođu do Biblije. Da su ljudi mogli čitati i istraživati Božju Riječ, shvatili bi da crkveni nauk nije u skladu s onim što u njoj piše.

S pojavom protestantizma promijenila se vjerska klima u Europi. Istražujući Sveto pismo Martin Luther došao je do spoznaja koje su ga potaknule da pokuša reformirati Katoličku crkvu te da na koncu 1521. raskine veze s katolicizmom. Nakon toga taj se nadareni prevoditelj posvetio prevođenju Biblije na njemački jezik kako bi je što više njegovih sunarodnjaka moglo čitati.

Lutherov prijevod i njegova velika popularnost privukli su pažnju Rimokatoličke crkve, koja je smatrala kako Lutherovu Bibliju treba zamijeniti nekim službenim crkvenim prijevodom. Tako su se ubrzo pojavila dva nova njemačka prijevoda Biblije koja su tiskana uz odobrenje Crkve. A onda je 1546. Rimokatolička crkva na Tridentskom koncilu donijela odluku kojom je Crkvi povjeren strogi nadzor nad tiskanjem sve vjerske literature, pa tako i raznih prijevoda Biblije.

Na Tridentskom koncilu bilo je odlučeno: “Ubuduće se Sveto pismo (...) ima tiskati na najprimjereniji mogući način. Nikome neće biti dopušteno tiskati ni unajmiti koga da mu tiska bilo kakvu knjigu koja govori o svetim stvarima ukoliko u njoj ne bude navedeno ime pisca. Nitko neće smjeti prodavati, pa čak ni posjedovati takve knjige ne bude li ih prethodno pregledao i odobrio [nadležni biskup].”

Godine 1559. papa Pavao IV. objavio je prvi popis knjiga koje je zabranila Rimokatolička crkva. Na tom su se popisu našli prijevodi Biblije na engleskom, francuskom, nizozemskom, njemačkom, španjolskom i talijanskom jeziku, pa čak i neki prijevodi na latinskom. Svatko tko je htio čitati Bibliju trebao je za to ishoditi pismeno dopuštenje biskupa ili inkvizitora, što je bilo prilično neugodno jer se time čovjek izlagao opasnosti da bude optužen za herezu.

Ljudi koji su se usudili nabaviti ili raspačavati Bibliju na jezicima koji su se govorili u njihovoj zemlji navukli su na sebe bijes Katoličke crkve. Mnogi su bili uhićeni, osuđeni na doživotni zatvor, poslani na galije, spaljeni na lomači ili nabijeni na kolac i ispečeni. Sve zaplijenjene Biblije bile su spaljene. Katolički svećenici još su stoljećima otimali i spaljivali Biblije. Prema nekim izvještajima, to su činili čak i u 20. stoljeću.

No ni protestantizam se nije pokazao kao pravi prijatelj i zaštitnik Biblije. U 18. i 19. stoljeću neki su protestantski teolozi počeli zagovarati kritički pristup istraživanju Biblije i osporavati  činjenicu da je ona nadahnuta od Boga. S vremenom su mnogi ljudi prihvatili učenja što su nastala pod utjecajem Darwinove teorije o evoluciji, koja tvrdi da živa bića nije stvorio Bog, nego da su se ona pojavila igrom slučaja i potom sama od sebe evoluirala.

Mnogi teolozi i svećenici počeli su naučavati da se Biblija uvelike temelji na mitovima i legendama. Stoga danas nije rijetkost čuti protestantske svećenike, a i mnoge pripadnike njihovih crkava, kako niječu povijesnu točnost Biblije.

Možda ste i vi primijetili kako neki učeni ljudi kritički govore o Bibliji, nastojeći osporiti njenu vjerodostojnost. Možda ste se iznenadili kad ste saznali da su u prošlosti neki čak spaljivali Bibliju i htjeli je uništiti. No Biblija je odoljela svim tim napadima i ostala sačuvana sve do našeg vremena!

Istina, mnogi su ljudi jako voljeli Bibliju te su bili spremni dati i svoj život kako bi je sačuvali od uništenja. No za opstanak Biblije zaslužan je netko tko je daleko moćniji od svih ljudi koji su pokazali ljubav prema toj knjizi. To je sam Bog, koji je nadahnuo ljude da napišu knjige koje su postale dio njegove pisane Riječi (Izaija 40:8; 1. Petrova 1:25).

Budemo li čitali Bibliju i primjenjivali njezine mudre savjete, živjet ćemo kvalitetnijim životom, bit ćemo zdraviji i imat ćemo sretniji obiteljski život. Bog želi da Biblija ostane sačuvana te da bude prevedena na što više jezika kako bi svi ljudi dobili priliku upoznati svog Stvoritelja, zavoljeti ga i služiti mu te na kraju dobiti vječni život i mnoge druge divne blagoslove. Tko to ne bi želio?

Isus je u molitvi svom nebeskom Ocu rekao: “Tvoja je riječ istina” (Ivan 17:17). Bog nam putem svoje pisane Riječi — koju je Isus čitao i tumačio — pruža odgovore na pitanja koja postavljaju oni što žele saznati pravu istinu o njemu.

Bilo bi nam drago kad biste saznali nešto više o tome što Bog poručuje čovječanstvu putem Biblije. Jehovini svjedoci rado će vam u tome pomoći. *