U PETAK 11. ožujka 2011. godine, u 14 sati i 46 minuta po lokalnom vremenu, strahovit potres pogodio je Japan. U posljednjih 110 godina u cijelom su svijetu zabilježena samo tri snažnija potresa. Nakon najjačeg udara uslijedio je razoran tsunami, a brojna podrhtavanja tla ljudima su još tjednima tjerala strah u kosti. Pogledajmo što kažu oni koji su preživjeli tu katastrofu, u kojoj je poginulo ili nestalo oko 20 000 osoba.

Tadayuki i njegova žena Harumi iz Ishinomakija, grada u prefekturi Miyagiju, začuli su potmulu tutnjavu i osjetili da se njihova kuća počela snažno tresti. “Istrčali smo iz kuće i zgrozili se kad smo vidjeli da nam tlo puca pod nogama”, kaže Tadayuki. “Bespomoćno smo stajali i gledali kako se naša kuća ljulja, a oblaci prašine sukljaju iz zidova koji se drobe od siline potresa.”

Epicentar potresa bio je otprilike 130 kilometara od Sendaija, glavnoga grada prefekture Miyagija. Tsunami je opustošio 670 kilometara istočne obale Japana. Na nekim mjestima valovi visoki i do  15 metara svom su se silinom sručili na obalu i uništili lukobrane. Vodena bujica pred sobom je odnijela riječne nasipe, preplavila obale i prodrla gotovo 40 kilometara u unutrašnjost zemlje.

Opskrba električnom strujom, plinom i pitkom vodom bila je prekinuta. Oko 160 000 kuća, trgovina i tvornica oštećeno je ili zbrisano s lica Zemlje, a 440 000 postradalih bilo je prisiljeno pronaći utočište u otprilike 2 500 škola, sportskih dvorana i drugih objekata. Mnogi drugi bili su smješteni u domovima obitelji i prijatelja. Tisuće osoba još se uvijek vode kao nestale.

U naletu tsunamija poginulo je više ljudi nego u potresu. Yoichi, koji je živio u Rikuzentakati, u prefekturi Iwateu, pretpostavio je da će nakon potresa uslijediti tsunami, pa je roditelje odveo u obližnje sklonište. Potom je otišao pomoći svojim susjedima. Želeći biti siguran da je s njegovim roditeljima sve u redu, Yoichi se sa svojom ženom, Tatsuko, uputio prema skloništu u kojem su se oni nalazili, ali u tom su se trenutku ostvarile njegove slutnje. Čuo je vijest da dolazi tsunami.

Yoichi i Tatsuko požurili su do najbližeg skloništa, no nisu mogli ući jer je ulaz bio zatrpan ruševinama. Kad su se okrenuli, vidjeli su kako zgrada pilane poput ogromnog crnog čudovišta doslovce ide na njih. “Bjež’mo!” povikala je Tatsuko.

Na koncu su uspjeli doći do jedne škole koja se nalazila na uzvisini. Odande su vidjeli kako tsunami guta sve pred sobom. Jedna je žena vikala: “Moja kuća! Nema više moje kuće!” U toj strašnoj katastrofi opustošeno je gotovo tri četvrtine Rikuzentakate, a Yoichijevi roditelji izgubili su život. Tijelo njegovog oca nikad nije pronađeno.

Kad je nastupio potres, Toru je radio u tvornici u obalnom gradu Ishinomakiju. Nakon prvog udara otrčao je do svog automobila u namjeri da što prije ode odande. Vikao je drugima da spašavaju glavu, uvjeren da je tsunami neizbježan.

“Najprije sam se uputio prema kući, koja je smještena na većoj nadmorskoj visini, ali zapeo sam u prometnoj gužvi”, priča Toru. “Na radiju sam čuo da je tsunami već pogodio jedan obližnji grad. Otvorio sam prozor tako da mogu izaći iz automobila ako me bujica sustigne. Nije prošlo dugo, a ogroman crni val viši od dva metra pokupio je sve automobile pred sobom, pa tako i moj, te nas odgurao u unutrašnjost.

Kad sam se uspio izvući kroz prozor automobila, osjetio sam miris ulja i shvatio da se nalazim u nekoj automehaničarskoj radionici. Nekako  mi je pošlo za rukom da se uhvatim za ogradu stubišta i popnem na prvi kat. Na jedvite jade iz vode sam izvukao tri osobe. Da situacija bude još gora, počeo je padati snijeg. Nekolicina nas preživjela je iznimno hladnu noć, tijekom koje se razina vode stalno dizala. Sve do jutra slušali smo zapomaganje ljudi, ali, nažalost, nismo mogli učiniti ništa da im pomognemo.”

Nekoliko dana prije potresa Midori, koja živi u Kamaishiju, u prefekturi Iwateu, završila je srednju školu. Sva sretna, svjedodžbu je odnijela djedu, koji je već neko vrijeme bio nepokretan. Djed je uzeo svjedodžbu u ruke, naglas pročitao sve što je pisalo na njoj i pohvalio unuku za uspjeh koji je postigla. Midori teško da će zaboraviti to vrijeme koje je provela s djedom. Samo pet dana kasnije razoran potres pogodio je njihov grad.

Midori i njena majka Yuko pokušavale su nagovoriti djeda i baku da odu na sigurno jer su pretpostavile da će nakon potresa doći tsunami. No djed je rekao: “Nikamo ja ne idem. Tsunami nikad nije došao do nas.” Pokušale su ga iznijeti iz kuće, ali ga nisu mogle podignuti, pa su otišle po pomoć. Nažalost, bilo je prekasno. Tsunami je već bio došao do obale. “Požurite! Brzo!” povikao im je jedan čovjek koji se našao na obližnjem brdu. Kad su se popele, vidjele su kako tsunami ruši jednu kuću za drugom. Midori je bila izvan sebe i u panici je vikala: “Djede! Bako!” ali to je bilo sve što je mogla učiniti. I djed i baka izgubili su život, a bakino tijelo nikad nije pronađeno.

Odmah nakon potresa japanska je vlada u postradala područja poslala vatrogasce, policiju i vojsku iz cijelog Japana. Zahvaljujući brzoj organizaciji više od 130 000 osoba krenulo je u akciju spašavanja preživjelih i pružanja humanitarne pomoći. Ubrzo su se uključile i druge zemlje te brojne međunarodne organizacije. U Japan su stigli deseci spasilačkih timova i medicinsko osoblje. Tragali su za preživjelima, pružali medicinsku pomoć i raščišćavali ruševine.

Razne organizacije pomagale su svojim članovima, pa tako i Jehovini svjedoci. Već u petak poslijepodne, odmah poslije potresa i tsunamija, Jehovini svjedoci počeli su tražiti sve koji redovito dolaze na njihove sastanke kako bi vidjeli jesu li živi i kakvu im pomoć treba pružiti. Mnoge su ceste bile neprohodne, struje nije bilo, a telefonske linije bile su u prekidu. Bilo je vrlo teško pronaći ljude na ogromnom području koje je poharao tsunami.

Takayuki, starješina skupštine Jehovinih svjedoka u Somi, u prefekturi Fukushimi, tog je kobnog dana uspio stupiti u kontakt s tek nekoliko obitelji. “Odlučio sam sutradan potražiti ostale”, priča on. “Krenuo sam automobilom čim je svanulo, a potom pješačio čitav dan, sve do večeri. Obišao sam 20 lokacija, uključujući i skloništa, tražeći svoje suvjernike. Kad bih nekoga pronašao, molio bih se s njim i čitao ohrabrujuće misli iz Biblije.”

Shunji iz Ishinomakija kaže: “Organizirali smo se u timove i krenuli u potragu za svojom braćom i sestrama u vjeri. Kad smo došli do područja pogođenog tsunamijem, prizori  koji su nas dočekali toliko su nas prestravili da su nam riječi zastale u grlu. Automobili su visjeli s električnih stupova, a kuće su bile nagurane jedna na drugu. Svuda uokolo nagomilane hrpe ruševina uzdizale su se iznad kuća. Na krovu jednog automobila vidjeli smo beživotno tijelo čovjeka koji se vjerojatno pokušao spasiti od nadolazeće bujice, ali nije uspio preživjeti hladnu noć. Malo dalje, u automobilu koji je okrenut naopačke zapeo između dvije kuće, ugledali smo još jednog mrtvog čovjeka.”

Shunji je bio presretan što je pronašao svoje suvjernike koji su spas potražili u skloništima. “Kad sam ih vidio, shvatio sam koliko mi znače”, kaže on.

Dvije mlade Jehovine svjedokinje, Yui i Mizuki, živjele su u istoj četvrti u Minamisanrikuu, u prefekturi Miyagiju. Kad je prvi udar prošao, istrčale su iz kuće i spazile jedna drugu. Zajedno su otišle na neku uzvisinu. Niti deset minuta kasnije vidjele su kako ogromni valovi nemilosrdno gutaju njihove kuće i cijeli grad.

 Yui i Mizuki otišle su u sklonište, gdje su naišle na svoje suvjernike. Čim su se susreli, zajedno su se pomolili. Sutradan ujutro članovi njihove skupštine i nekoliko obližnjih skupština donijeli su im hranu i druge potrepštine. To nije bilo jednostavno jer su morali prijeći planinu da bi došli do svoje braće i sestara u vjeri. Yui i Mizuki radosno su rekle: “Znale smo da ćete doći, ali nismo očekivale da ćete doći tako brzo!”

Hideharu, starješina u skupštini Tome, također je otišao do tog skloništa. On kaže: “Cijelu sam noć tragao za svojim suvjernicima koji su živjeli na obali. Naposljetku sam u četiri sata ujutro čuo da su neki ljudi sklonište pronašli u jednoj školi. U sedam sati skupilo se desetak nas kako bismo pripremili nešto hrane, a potom smo je ja i još dvije osobe odnijeli u sklonište. Većina cesta bila je zatrpana. Iako uz puno muke, uspjeli smo se probiti do škole. U akciji pružanja pomoći sudjelovali su čak i oni koji su ostali bez svoje kuće.”

Jehovini svjedoci redovito se sastaju kako bi proučavali Bibliju. Naprimjer, skupština u Rikuzentakati sastanak ima petkom navečer. Iako je u tsunamiju dvorana Jehovinih svjedoka bila sravnjena sa zemljom, jedan je starješina rekao: “Zašto ne bismo ipak održali sastanak?” Odabrali su jednu kuću koja je bila u relativno dobrom stanju i članove skupštine obavijestili o početku sastanka.

U gradu nije bilo struje, ali uspjeli su pronaći električni generator tako da su imali svjetla. Na sastanak je došlo 16 osoba. “Plakali smo od sreće. Znali smo da u tom trenutku ne možemo biti na sigurnijem mjestu”, kaže Yasuyuki, kojem je tsunami uništio stan. Hideko priča: “Tijekom sastanka u nekoliko smo navrata osjetili snažno podrhtavanje tla. Ali budući da sam bila sa svojom braćom i sestrama u vjeri, nije me bilo strah. Sve brige koje su me mučile nakratko su nestale iz mojih misli.”

Dva dana kasnije, u nedjelju, održano je biblijsko predavanje s naslovom “Svijetom rašireno bratstvo spašeno od nevolje”. Skupština u Rikuzentakati čak ni u to teško vrijeme nije preskočila nijedan sastanak.

Nedugo nakon potresa državne su službe započele s pružanjem humanitarne pomoći. Japanska podružnica Jehovinih svjedoka, smještena u Ebini, gradu u blizini Tokija, također je organizirala pružanje pomoći. U subotu, dan poslije potresa, podružnica je ogromno područje pogođeno tom katastrofom podijelila na tri dijela kako bi lakše pomogla postradalima. Predstavnici podružnice već su u ponedjeljak posjetili ta područja.

Humanitarne akcije trajale su još mjesecima nakon ove tragedije. Tone hrane i drugih potrepština poslali su i Jehovini svjedoci. Osnovali su tri centra za pružanje pomoći, a volonteri su bili raspoređeni i u dvadesetak skladišta te na drugim mjestima gdje su dijelili hranu i ostale potrepštine onima kojima je to bilo potrebno. Tijekom prva dva mjeseca podijelili su više od 250 tona hrane, odjeće i ostalih nužnih stvari. Humanitarnu pomoć koju su dobili od svojih suvjernika mnogi Jehovini svjedoci nisu zadržali samo za sebe, nego su je spremno podijelili sa svojim bližnjima.

Skupštine Jehovinih svjedoka u Rikuzentakati i Ofunatou za svoje sastanke koriste istu  dvoranu. Ona je sada potpuno obnovljena. Biblijska pouka i utješne misli mogu svim osobama koje dođu na te sastanke pomoći da se oporave od teških posljedica traumatičnog iskustva što su proživjeli te da ponovno započnu živjeti koliko-toliko normalnim životom. Na području koje su opustošili potres i tsunami živi preko 14 000 Jehovinih svjedoka. Dvanaest ih je poginulo, a dvoje se još uvijek smatra nestalima.

Jedna je obitelj rekla: “Svatko od nas pobjegao je iz grada samo s onim što je stalo u torbu, ali naša braća i sestre u vjeri pobrinuli su se da dobijemo sve što nam je bilo potrebno.” Mnogi Jehovini svjedoci koje je zadesila ova tragedija kazali su nešto slično. Uistinu je divno što sluge pravog Boga, Jehove, mogu računati na brigu i pomoć svojih suvjernika iz cijelog svijeta. Isus i njegovi apostoli rekli su da će bratska ljubav biti obilježje pravih kršćana. Tu sponu ne može uništiti nijedna katastrofa (Ivan 13:34, 35; Hebrejima 10:24, 25; 1. Petrova 5:9).