U ŠVICARSKIM Alpama seljani već stoljećima međusobno komuniciraju pomoću jednog neobičnog glazbala — alpskog roga. To na prvi pogled ne izgleda jako praktično jer su neki alpski rogovi dvostruko veći od ljudi koji ih sviraju. No zanimljivo je da se to glazbalo lako može nositi u ruci. Neki se alpski rogovi čak mogu rastaviti i nositi u kovčegu. Prodoran zvuk roga nadaleko se razliježe alpskim livadama.  Može se čuti i na udaljenosti od desetak kilometara!

Budući da se alpski rog obično pravi od smreke, nimalo ne iznenađuje što je to glazbalo nastalo u prekrasnim švicarskim Alpama, koje obiluju tim crnogoričnim drvećem. Smreke koje rastu na strmim planinskim obroncima prirodno su zakrivljene pri dnu debla.

Nakon što majstor odabere deblo od kojeg će izraditi glazbalo, pažljivo ga po duljini prepili na dva dijela te pomoću posebnih dlijeta izdubi obje polovice. Samo na taj dio posla može utrošiti i do 80 sati! Nakon toga turpijom i brusnim papirom izgladi unutrašnjost debla. Potom slijepi dvije polovice te ih čvrsto omota trakama načinjenim od brezove kore. Na rog pričvrsti i malo drveno postolje koje omogućava da glazbalo bude stabilno prilikom sviranja. Zatim stavi odgovarajući usnik te oslika lijevak ili ga ukrasi rezbarijama. Na koncu premaže sviralu zaštitnim lakom.

Pastiri koji su čuvali stoku na planinskim pašnjacima stoljećima su zvukom roga javljali svojim obiteljima u dolini da su živi i zdravi. No rog su prvenstveno koristili za to da dozovu krave na mužnju. Švicarski uzgajivači krava od davnina smatraju da ugodan zvuk alpskog roga umiruje krave, a to im omogućava da ih lakše pomuzu.

Tijekom zimskih mjeseci, dok bi krave bile u stajama, mnogi bi pastiri uzeli svoja glazbala te otišli svirati u grad kako bi zaradili nešto novca. U prošlosti se alpski rog koristio i za oglašavanje poziva u boj.

Neupućeni bi mogli pomisliti da je to vrlo jednostavno. Naime, alpski rog nema nikakvih rupica, tipki ni ventila koje treba zatvarati ili pritiskati. No prava je umjetnost znati koliko jako i na koji način treba puhati u rog kako bi se dobio željeni ton.

Alpski rog može proizvesti samo 12 prirodnih tonova. Na tom se glazbalu ne mogu odsvirati baš sve melodije, no postoje skladbe napisane posebno za njega. U rukama vrsnog glazbenika rog može zvučati uistinu prekrasno.

Neki su poznati skladatelji u svoje orkestralne kompozicije uključili dionice što se sviraju na instrumentima koji imaju zvuk sličan alpskom rogu. Naprimjer, Leopold Mozart — otac slavnog Wolfganga Amadeusa Mozarta — svoju je Pastoralnu simfoniju napisao za orkestar i jednu vrstu roga koja se naziva corno pastoritio. Johannes Brahms koristio je flaute i rogove kako bi dobio zvuk švicarskog alpskog roga, a Ludwig van Beethoven u svojoj je 6. simfoniji (Pastoralnoj) upotrijebio zvuk nalik alpskom rogu kako bi slušateljima dočarao ozračje seoskog života.

Najstariji pisani dokument u kojem se spominje alpski rog datira iz 1527. godine. Riječ je o knjigovodstvenim zapisima iz samostana svetog Urbana u švicarskom gradu Luzernu. Ugodan i topao zvuk alpskog roga i dan-danas odjekuje prekrasnim alpskim livadama u Švicarskoj.