JESTE li ikad za vedre noći promatrali nebo i divili se tisućama zvijezda posutih po njemu? Dok ste ih gledali kako trepere, možda ste primijetili da nisu sve jednako sjajne, a nisu ni iste boje. To je zapazio i jedan biblijski pisac, koji je rekao: “Zvijezda se od zvijezde razlikuje po slavi” (1. Korinćanima 15:41). Ta je tvrdnja doista istinita.

Zašto se zvijezde razlikuju po “slavi”, odnosno po sjaju i boji? Zašto su neke bijele, a neke plave, žute ili crvene? Zašto trepere?

U jezgri svake zvijezde odvijaju se nuklearne reakcije uslijed kojih se oslobađaju ogromne količine energije. Ta energija potom odlazi u vanjske slojeve zvijezde, a odatle se širi u svemir, uglavnom u obliku vidljive svjetlosti i infracrvenog zračenja. No možda ćete se iznenaditi kad saznate da su toplije zvijezde plave boje, a hladnije crvene. Odakle te razlike u boji?

Svjetlost se može definirati kao roj čestica koje se nazivaju fotoni. Te se čestice ujedno ponašaju kao valovi energije. Toplije zvijezde emitiraju fotone veće energije, a takvi fotoni imaju kraće valne duljine, koje nalazimo u plavom dijelu elektromagnetskog spektra. S druge strane, hladnije zvijezde emitiraju fotone manje energije, čije se valne duljine nalaze u crvenom području spektra. Naše Sunce nalazi se otprilike u sredini jer emitira veliku količinu zelene i žute svjetlosti. No zašto nam onda ne izgleda zelenkasto? Zato što emitira i puno svjetlosti drugih valnih duljina unutar vidljivog spektra. Zbog toga onima koji ga gledaju iz svemira izgleda bijelo.

Mi Sunce gledamo kroz atmosferu koja, ovisno o dobu dana, u većoj ili manjoj mjeri utječe na njegov izgled. Naprimjer, oko podneva je Sunce obično jarkožute boje. No u zoru ili suton, kad se nalazi nisko na obzoru, može biti narančasto, pa čak i crveno. Na promjenu boje utječu molekule plina, vodena para i razne mikroskopski sitne čestice koje se nalaze u Zemljinoj atmosferi.

Dok Sunčeva svjetlost putuje kroz atmosferu, zrake ljubičastog i plavog dijela spektra raspršuju se po nebu te mu za vedrih dana daju prekrasnu plavu boju. Budući da se plava i ljubičasta boja na taj način uklanjaju iz vidljivog spektra Sunčeve svjetlosti, ostatak svjetlosti koja sredinom dana dopire do nas uglavnom je žute boje. No kad je Sunce nisko na obzoru, njegova svjetlost dopire do nas pod vrlo malim kutom. Sunčeva svjetlost stoga mora dulje putovati kroz atmosferu da bi došla do nas. Pritom se osim plave raspršuje i zelena svjetlost, pa do nas dopiru samo razne nijanse narančaste i crvene svjetlosti. Stoga Sunce na zalasku može izgledati poput užarene kugle prekrasne crvene ili grimizne boje.

Osjetljivost našeg oka na svjetlosne podražaje uvelike utječe na to kako vidimo noćno nebo. U oku postoje dvije vrste osjetilnih  stanica, a to su čunjići i štapići. Čunjići nam omogućavaju da razlikujemo boje, no pri vrlo slabom svjetlu gube svoju funkciju. Za razliku od njih, štapići ne razaznaju boje, ali su zato izuzetno osjetljivi na svjetlost. U idealnim uvjetima štapić može reagirati na podražaj jednog jedinog fotona svjetlosti! Međutim, štapići su osjetljiviji na svjetlost kraće valne duljine, koja je plave boje. Stoga dok golim okom promatramo noćno nebo, među slabo vidljivim zvijezdama koje sjaje jednakim intenzitetom vjerojatno ćemo vidjeti one plave, ali ne i crvene. Srećom, danas postoje razni optički instrumenti koji nam pomažu da vidimo ono što ne možemo vidjeti golim okom.

Dalekozori i teleskopi omogućavaju nam da noću promatramo slabo vidljive zvijezde, galaksije, komete i maglice. No kako god promatrali nebo sa Zemlje, atmosfera uvijek u stanovitoj mjeri utječe na ono što vidimo. Taj je problem riješen pomoću svemirskog teleskopa Hubble, koji kruži oko Zemlje. To čudo suvremene tehnologije može otkriti nebeska tijela čiji je sjaj čak deset milijardi puta slabiji od sjaja zvijezda koje se jedva vide golim okom! Stoga pomoću njega možemo vidjeti ono što se nalazi u dalekim svemirskim prostranstvima, primjerice galaksije i maglice (oblake međuzvjezdane prašine i plinova).

 No neki novi teleskopi koji se nalaze na Zemlji jednako su dobri kao Hubble, a u nekim su pogledima čak i bolji od njega. Naprimjer, oni su opremljeni najsuvremenijim sustavima za korekciju izobličenja slike do kojeg dolazi zbog utjecaja Zemljine atmosfere, pa astronomi mogu vidjeti nebeska tijela detaljnije nego što bi to mogli pomoću Hubblea. Jedan je takav teleskop Keck I, koji se nalazi u Keckovom opservatoriju na Havajima. Riječ je o jednom od najvećih optičkih teleskopa na svijetu. Pomoću njega je astronom Peter Tuthill sa Sveučilišta u Sydneyu otkrio oblake prašine što ih izbacuju dvojne zvijezde u zviježđu Strijelca, koje se, gledano sa Zemlje, nalazi blizu središta naše galaksije, Mliječne staze.

Astronomi sve bolje upoznaju daleka svemirska prostranstva. Što dalje gledaju, to više zvijezda i galaksija otkrivaju. Koliko ih sveukupno ima? O tome možemo samo nagađati. No naš Stvoritelj, Jehova Bog, točno zna njihov broj. “On prebraja zvijezde, sve ih po imenu zove”, piše u Psalmu 147:4.

Prorok Izaija iznio je slična zapažanja. No on je otišao i korak dalje, spomenuvši znanstveno točnu činjenicu da je svemir nastao djelovanjem Božje neizmjerne energije. “Podignite uvis oči svoje i gledajte!” rekao je Izaija. “Tko je to stvorio? Onaj koji izvodi vojsku njihovu po broju njihovu i sve ih zove po imenu. Zbog obilja energije kojom sve pokreće i moćne sile njegove ne izostaje nijedno” (Izaija 40:26, bilješka).

Kako je Izaija, koji je živio prije 2 700 godina, mogao znati da je svemir nastao djelovanjem Božje neizmjerne energije? Sigurno nije sam došao do tog zaključka! Te je riječi napisao pod nadahnućem Jehove Boga (2. Timoteju 3:16). Izaija i neki drugi pisci Biblije otkrili su nam nešto što nijedan znanstveni udžbenik ni teleskop ne mogu otkriti. Upoznali su nas s činjenicom da je Bog taj koji je zvijezdama podario ljepotu i slavu.