JESTE li znali da je arapski stoljećima bio glavni jezik kojim su se služili visokoobrazovani i umni ljudi? U 8. su stoljeću arapski učenjaci iz raznih bliskoistočnih gradova počeli prevoditi i stručno dorađivati stare znanstvene i filozofske tekstove, od kojih su neki datirali još iz vremena Ptolemeja i Aristotela. Time su spasili od zaborava mnoga djela drevnih mislilaca.

U 7. i 8. stoljeću na Bliskom istoku pojavile su se dvije moćne dinastije — najprije Omejidi, a potom Abasidi. Budući da su njihovi podanici u Arabiji, Egiptu, Palestini, Maloj Aziji, Perziji i Iraku bili pod utjecajem grčke i indijske kulture, novi vladari imali su pristup iznimno bogatoj riznici znanja. Abasidi su sagradili novu prijestolnicu — Bagdad — koja je postala stjecište raznih intelektualnih tradicija. Ondje su Arapi dolazili u doticaj s Berberima, Koptima, Grcima, Židovima, Turcima, Armencima, Perzijancima, Indijcima, Kinezima i Sogdijcima, što su živjeli u središnjoj Aziji, istočno od Oksa, rijeke koja se danas naziva Amu-Darja. Svi su se oni zajedno bavili istraživačkim radom, vodili znanstvene rasprave, izmjenjivali ideje i upoznavali jedni druge sa svojom bogatom kulturnom i intelektualnom baštinom.

U Bagdad su se stjecali vrsni mislioci iz raznih zemalja, a vladari iz abasidske dinastije poticali su ih da daju svoj doprinos intelektualnom razvoju njihova carstva. U prijestolnici se sustavno radilo na tome da se prikupi i potom prevede na arapski jezik na desetke tisuća knjiga koje su se bavile širokim rasponom tema kao što su alkemija, aritmetika, geometrija, fizika, medicina, glazba i filozofija.

Kalif al-Mansur, koji je vladao od 754. do 775. godine, poslao je svoje izaslanike na bizantski dvor kako bi pribavili tekstove slavnih grčkih matematičara. Kalif al-Mamun (813-833) također je nastojao prikupiti što više djela grčkih mislilaca. On je utro put prevođenju grčkih tekstova na arapski jezik. Bio je to opsežan pothvat koji je potrajao više od dvjesto godina. Do kraja 10. stoljeća na arapski su jezik bila prevedena gotovo sva djela grčkih mislilaca i učenjaka koja su dotad bila napisana. No Arapi nisu samo prevodili ta djela nego su ih i dorađivali te pisali vlastite tekstove.

Mnogi arapski prevoditelji prevodili su točno i nevjerojatno brzo. Stoga neki povjesničari tvrde da su ti ljudi morali dobro poznavati materiju koju su prevodili. Neki su učenjaci koristili  prevedene tekstove i kao temelj za daljnja istraživanja.

Naprimjer, liječnik i prevoditelj Hunain ibn Išak (808-873) znatno je doprinio razvoju oftalmologije. U zapisima tog kršćanina iz Sirije mogu se naći točni anatomski prikazi oka. Njegovo je djelo postalo standardni oftalmološki priručnik ne samo u arapskom svijetu nego i u Europi. Filozof i liječnik Ibn Sina (980-1037), koji je na zapadu poznat pod imenom Avicena, napisao je na desetke knjiga u kojima se bavio širokom lepezom tema — od etike i logike do medicine i metafizike. U svom opsežnom djelu Zakonik medicine nastojao je sistematizirati sveukupno medicinsko znanje svog vremena, između ostalog i ideje slavnih grčkih mislilaca Galena i Aristotela. Avicenin je Zakonik naredna četiri stoljeća služio kao standardni medicinski priručnik.

Arapski su učenjaci bili spremni preispitati općeprihvaćene znanstvene dogme, što je jedan od osnovnih preduvjeta za znanstveni napredak i stjecanje novih spoznaja. Takav pristup potaknuo ih je da nanovo izračunaju Zemljin opseg i isprave neke geografske podatke koje je Ptolemej iznio u svojim djelima. “Usudili su se preispitivati čak i Aristotela”, napisao je povjesničar Paul Lunde.

Znanstveni napredak očitovao se u raznim djelatnostima, primjerice u gradnji akumulacijskih jezera, vodeničnih kola i akvedukata. Neki od njih sačuvani su sve do današnjih dana. Novonastala djela s područja agronomije i botanike omogućila su poljoprivrednicima da biraju kulture koje najbolje uspijevaju u njihovom kraju te da tako povećaju prinose.

Godine 805. kalif Harun al-Rašid osnovao je bolnicu u Bagdadu. Bila je to prva bolnica u ogromnom području koje je bilo pod njegovom vlašću. Ubrzo je svaki veći grad u njegovoj državi imao svoju bolnicu.

Mnogi gradovi diljem arapskog svijeta imali su svoje knjižnice i visoke škole, koje su postale dragocjeni rasadnici znanja. U Bagdadu je kalif al-Mamun osnovao prevoditeljsku školu i učilište koje je nazvao Bait al-Hikma, što znači “Kuća mudrosti”. Učenjaci koji su ondje radili bili su plaćeni za svoj posao. Kairo je također bio stjecište učenih ljudi onog vremena. U tamošnjoj glavnoj knjižnici navodno je bilo preko milijun knjiga. U Córdobi, koja je bila glavni grad Španjolske u vrijeme kad su njome vladali Omejidi, postojalo je 70 knjižnica u koje su se stjecali učenici i znanstvenici iz svih dijelova arapskog svijeta. Córdoba je više od dvjesto godina bila jedno od glavnih intelektualnih središta tadašnjeg svijeta.

U Perziji se grčka matematička tradicija pomiješala s indijskom. U Indiji su matematičari izumili nulu i pozicijski brojevni sustav, kod kojeg vrijednost pojedine znamenke u nizu ovisi o mjestu na kojem se nalazi. Tako, naprimjer, znamenka 1 označava broj jedan, a u kombinaciji s jednom ili više nula može označavati brojeve deset, stotinu, tisuću i tako dalje. Taj je brojevni sustav “pojednostavio izvođenje raznih računskih operacija i omogućio razvoj algebre”, napisao je povjesničar Lunde. Arapski učenjaci ujedno su dali velik doprinos razvoju geometrije, trigonometrije i navigacije.

Zlatno doba arapske matematike i drugih grana znanosti nastupilo je u vrijeme dok je u ostatku svijeta vladalo teško intelektualno mrtvilo. Istina, u srednjovjekovnoj Europi — ponajprije u samostanima — bilo je pokušaja da se očuvaju djela antičkih učenjaka i mislilaca. No rezultati tih nastojanja bili su tek blijeda slika onog što je ostvareno u arapskom svijetu. Ipak, stvari su se počele mijenjati u 10. stoljeću, kad su se na Zapadu počela prevoditi djela arapskih učenjaka. S vremenom su se europski znanstvenici bolje upoznali s radom svojih arapskih kolega, a to je dovelo do pravog procvata znanosti u Europi.

Istražimo li malo bolje povijest svijeta, vidjet ćemo da nema tog naroda kojem se mogu pripisati sve zasluge za napredak koji je do danas ostvaren na području raznih znanosti i djelatnosti što su s njima povezane. Današnje napredne kulture puno toga duguju starim civilizacijama u kojima se poticalo istraživački rad, preispitivalo znanstvene dogme i podupiralo razvoj intelektualne misli.