RODIO sam se 1976. u malom planinskom selu u Istočnom Timoru, koji je u ono vrijeme bio dio Indonezije. Bio sam osmo od desetero djece. Naša obitelj bila je vrlo siromašna i živjeli smo u kolibi sa zemljanim podom. Budući da nas roditelji nisu mogli sve prehraniti, mog su brata blizanca zadržali, a mene su poslali da živim kod bratića.

U prosincu 1975, kratko prije nego što sam se rodio, Indonezija je napala Istočni Timor, što je dovelo do gerilskog rata koji je trajao preko dvadeset godina. Stoga su moja najranija sjećanja vezana uz patnje i nasilje. Još se uvijek živo sjećam kako su vojnici napali naše selo i kako su svi bježali ne bi li spasili živu glavu. Bratić i ja zaputili smo se pješice daleko u brda u kojima se skrivalo na tisuće Timoraca.

No vojnici su otkrili gdje se skrivamo, pa su po nama ubrzo počele pljuštati granate. I dan-danas proganjaju me užasni prizori stradanja, razaranja i mrtvih tijela koja su ležala svuda uokolo. Kad smo se najzad vratili u selo, stalno sam bio u strahu. Mnogi naši susjedi bili su ubijeni ili su nestali, pa sam se bojao da bih idući put ja mogao nastradati.

Kad sam imao deset godina, moj se bratić razbolio i umro, pa su me roditelji poslali da živim kod bake, koja je bila udovica. Ona je bila jako ogorčena zbog svega što je prošla u životu, a ja sam joj samo bio na teret. Ponašala se prema meni kao da sam njen rob. Jednog sam dana bio toliko bolestan da nisam mogao raditi, pa me premlatila na mrtvo ime i ostavila da umrem. Na svu sreću, jedan od mojih starijih bratića uzeo me pod svoj krov.

S 12 godina konačno sam krenuo u školu. Kratko nakon toga moj je bratić pao u depresiju jer mu se žena teško razboljela. Nisam im više želio biti na teret, pa sam pobjegao od njih i pridružio se jednoj skupini indonezijskih vojnika koji su bili stacionirani u džungli. Prao sam im odjeću, kuhao i čistio logor. Bili su dobri prema meni, a ja sam imao osjećaj da radim nešto korisno za njih. No nakon nekoliko mjeseci rođaci su me pronašli te su nagovorili vojnike da me puste natrag u selo.

Nakon srednje škole preselio sam se u Dili, glavni grad Istočnog Timora. Ondje sam se upisao na fakultet i upoznao mnoge  mlade koji su odrasli u sličnim okolnostima kao i ja. Zaključili smo da se nezavisnost naše zemlje i promjene u društvu mogu ostvariti samo ako ljudi dignu svoj glas protiv ugnjetavanja. Zajedno s još nekim studentima organizirao sam brojne prosvjede, no većina njih prerasla je u ulične nerede. U tim su neredima mnogi moji prijatelji bili ozlijeđeni, a neki su čak i poginuli.

Kad je 2002. Istočni Timor stekao nezavisnost, cijela je zemlja bila strašno razorena i opustošena. U ratu je stradalo nekoliko desetaka tisuća ljudi, a na stotine tisuća moralo je napustiti svoj dom. Nadao sam se da će se stanje u zemlji popraviti. No i dalje je bilo puno nezaposlenih i siromašnih, a politički sukobi nisu jenjavali.

U to sam vrijeme živio s nekim rođacima. Među njima je bio i Andre, jedan moj daljnji rođak koji je bio nešto mlađi od mene. On je proučavao Bibliju s Jehovinim svjedocima. Budući da sam bio pobožan katolik, nije mi bilo drago što se netko od moje rodbine zanima za neku drugu religiju. No zanimalo me što piše u Bibliji, pa sam povremeno čitao onu koju je Andre držao u svojoj sobi. To je u meni pobudilo još veće zanimanje za Božju Riječ.

Kad me Andre 2004. pozvao da dođem na obilježavanje smrti Isusa Krista, odlučio sam otići da vidim o čemu je riječ. No kako nisam pažljivo pročitao pozivnicu koju mi je dao, došao sam dva sata prerano. Nakon nekog vremena stigli su Jehovini svjedoci, među kojima je bilo i stranaca i ljudi iz mog kraja. Svi su mi pružili ruku i srdačno me pozdravili. To me se duboko dojmilo. Tijekom govora zabilježio sam svaki biblijski redak koji je govornik naveo, pa sam kod kuće u svojoj katoličkoj Bibliji potražio te retke kako bih provjerio je li istina ono što sam čuo na sastanku. Sve je bila istina!

Sljedećeg sam tjedna otišao u crkvu na misu. Svećenik se razbjesnio kad je vidio da smo ja i još nekoliko ljudi zakasnili na misu, pa je zgrabio neki štap i istjerao nas iz crkve. Dok smo stajali vani, završio je obred rekavši vjernicima: “Mir Gospodnji nek bude s vama!” Jedna žena hrabro mu je doviknula: “Kako možete govoriti o miru kad ste maloprije one ljude istjerali iz crkve?” Svećenik se uopće nije obazirao na nju. Otišao sam odande i nikad više nisam nogom kročio u crkvu.

Nedugo zatim počeo sam proučavati Bibliju i ići s Andreom na sastanke Jehovinih svjedoka. Članovima naših obitelji to je bilo jako krivo, pa su nam se počeli žestoko protiviti. Andreova baka zaprijetila nam je: “Dečki, zatući ću vas i zakopati u crnu zemlju ako se ne prestanete družiti s tim novovjercima!” No nije nas uspjela zastrašiti. Čvrsto smo odlučili duhovno napredovati.

Proučavajući Bibliju uvidio sam da zapravo nikad nisam osjetio ljubav niti sam je naučio pokazivati drugima. Bio sam grub, zatvoren u sebe i nepovjerljiv prema ljudima. No Jehovini svjedoci pokazali su da im je uistinu stalo do mene. Kad sam se jednom prilikom teško razbolio, moja obitelj nije ni pitala za mene, no Jehovini svjedoci su me posjećivali i brinuli se za mene. Njihova ljubav nije ostala samo na riječima nego se očitovala i u dobrim djelima (1. Ivanova 3:18).

Premda sam izgledao zapušteno i ponašao se prilično neuglađeno, Jehovini svjedoci bili su prema meni “suosjećajni, puni bratske ljubavi” (1. Petrova 3:8). Prvi put u životu osjetio sam da me drugi vole. Počeo sam mijenjati svoju ćud te razvijati ljubav prema Bogu i bližnjima. A onda sam se u prosincu 2004. krstio i tako pokazao da svoj život želim posvetiti služenju Jehovi. Kratko nakon toga krstio se i Andre.

Nakon što sam se krstio, silno sam želio pomoći ljudima koji su poput mene čitav život trpjeli nepravdu i nikad nisu osjetili istinsku ljubav. Stoga sam postao pionir, kako mi Jehovini svjedoci nazivamo propovjednike koji provode puno vremena poučavajući ljude o Bibliji. Uvidio sam da je puno ljepše prenositi drugima dobru vijest o Božjem Kraljevstvu nego biti politički aktivist te sudjelovati u prosvjedima i uličnim neredima. Konačno sam mogao uistinu pomagati ljudima!

Godine 2006. u Istočnom Timoru ponovno je došlo do napetosti i sukoba oko političkih i regionalnih interesa. Otvorile su se stare rane i izbili su oružani sukobi između nekih vojnih frakcija.  Dili se našao pod opsadom, a mnogi ljudi iz istočnog dijela zemlje koji su živjeli u tom gradu počeli su bježati da spase živu glavu. Ja sam s ostalim Jehovinim svjedocima pobjegao u Baucau, veliki grad koji se nalazi oko 120 kilometara istočno od Dilija. Premda nam nije bilo lako živjeti u izbjeglištvu, u Baucauu smo doživjeli velik blagoslov jer smo ondje osnovali novu skupštinu. Bila je to prva skupština Jehovinih svjedoka izvan Dilija.

A onda sam 2009. dobio poziv da pohađam poseban tečaj za kršćanske propovjednike koji se trebao održati u Jakarti, glavnom gradu Indonezije. Tamošnji Jehovini svjedoci izrazili su mi srdačnu dobrodošlicu. Pozivali su me u goste i pokazivali mi istinsku bratsku ljubav, što me se duboko dojmilo. Osjetio sam da pripadam velikom međunarodnom bratstvu čiji pripadnici doista ljube “svu braću” (1. Petrova 2:17).

Nakon završetka tečaja vratio sam se u Baucau, u kojem i danas živim. Jako mi je drago što u tom gradu i njegovoj okolici mogu pomagati ljudima da upoznaju Boga i njegovu Riječ, kao što su drugi ranije pomogli meni. Naprimjer, u jednom zabačenom selu u okolici Baucaua nekolicina nas poučava o Bibliji dvadesetak ljudi, među kojima ima dosta starijih koji ne znaju čitati i pisati. Svi oni svaki tjedan dolaze na sastanke kako bi slušali pouke iz Božje Riječi, a troje ih se krstilo i tako pridružilo našoj duhovnoj obitelji.

Prije nekoliko godina upoznao sam Felizardu, dragu djevojku koja je svim srcem prigrlila biblijsku istinu i brzo se krstila. Vjenčali smo se 2011. Sretan sam i zbog toga što moj rođak Andre služi u podružnici Jehovinih svjedoka u Istočnom Timoru. Većina moje rodbine, pa tako i Andreova baka, koja nam je svojevremeno prijetila da će nas ubiti, danas poštuje naša vjerska uvjerenja.

Nekad sam bio srdit i ogorčen. Smatrao sam da me nitko ne voli i da sam nedostojan ljubavi. No sretan sam što mi je Jehova pomogao da pronađem istinsku ljubav i mir!