“U NAŠEM kraju svinja se smatra pravim blagom, pa je vođenje brige o praščiću velika odgovornost”, kaže 17-godišnja Enmarie Kani, koja živi u brdima Papue Nove Gvineje. “Kad me otac zamolio da se brinem o jednom praščiću, bila sam jako uzbuđena, ali i pomalo zabrinuta. Svinjica je bila jako mala i slabašna, pa sam se bojala da će uginuti.”

Kako se Enmarie brinula za svog praščića? Zašto su svinje toliko vrijedne ljudima koji žive u seoskim predjelima Papue Nove Gvineje? Pročitajte što smo o tome doznali u razgovoru s Enmarie.

Kako izgleda život u tvom kraju?

Sa svojim roditeljima, dvije mlađe sestre i dva mlađa brata živim u maloj kući sa slamnatim krovom u jednom zabačenom brdskom selu u unutrašnjosti zemlje. Selo ima pedesetak stanovnika i svi su oni naši rođaci. Naša obitelj živi na obali rječice koja vijuga kroz brdovit kraj obrastao gustom šumom.

U selu većina ljudi živi od poljoprivrede. Naša obitelj ima velik vrt. U njemu uzgajamo slatke krumpire, tikve, krastavce, kavu i još štošta drugo. Jako volim uzgajati povrće i užitak mi je raditi u vrtu. No obavljam i razne druge  poslove. Između ostalog, čistim kuću, perem rublje i, naravno, vodim brigu o našoj svinji.

Kako to vodiš brigu o svinji?

Kad ju je tata prije godinu dana donio kući, bila je tako majušna da sam je mogla držati na rukama. Svaki sam je dan hranila kašicom od ribljeg brašna pomiješanog sa zgnječenim slatkim krumpirom, vodom, solju i sokom od šećerne trske. Noću u brdima zna biti vrlo hladno, pa je svinjica spavala s nama u kući, u vreći koju smo objesili blizu kamina. Ja sam spavala na podu pokraj nje. Zahvaljujući tome svinjica je preživjela i s vremenom je postala prava debeljuca!

Nikad joj nisam dala neko posebno ime. Jednostavno sam je zvala Gica. Brinula sam se za tu svinjicu kao da je moje dijete — hranila sam je, prala i satima se s njom igrala. Ona se jako vezala za mene i išla je za mnom kuda god bih pošla.

Kad je Gica malo porasla, počela sam je na užetu voditi do vrta, koji je od naše kuće udaljen petnaestak minuta hoda. Kad dođemo u vrt, vežem uže za drvo i pustim je da do mile volje ruje po tlu. Ona ima snažan vrat i jaku njušku, pa može cijeli dan kopati po zemlji kao mali traktor. Iskopava korijenje i crve, a istovremeno rahli tlo čineći ga plodnim. Na kraju dana vodim je kući. Ondje je nahranim sirovim i kuhanim slatkim krumpirima. Nakon slasne večere Gica ide na spavanje u svoj drveni “krevetić”.

Zašto su svinje tako važne žiteljima brdskih krajeva?

Ovdašnji seljani znaju reći: “Svinja je novac.” Davno prije nego što je u ovim krajevima  uvedena službena valuta svinje su se koristile kao platežno sredstvo pri kupovini i prodaji. Taj se običaj zadržao sve do današnjih dana. Naprimjer, jedna ovdašnja prodavaonica automobila svojevremeno je nudila živu svinju svakome tko bi kod njih kupio novi automobil. Pripadnici raznih plemena često rješavaju sporove razmjenjujući novac i svinje. Mnogi mladoženje poklanjaju svinje nevjestinim roditeljima ili njenoj rodbini kao dio cijene koju plaćaju za nevjestu.

Onda bi se moglo reći da pojesti svinju znači ostati bez izvora prihoda, zar ne?

U pravu ste! Budući da su svinje tako dragocjene, svinjetinu obično jedemo samo u posebnim prigodama, recimo nakon pogreba ili u nekim drugim svečanim prilikama. No neka planinska plemena priređuju gozbe na kojima znaju pojesti na stotine svinja! To obično čine kako bi pokazali koliko su bogati ili uzvratili kome za učinjeno dobro djelo.

Što će vaša obitelj učiniti sa svojim svinjama?

Dobro ste rekli sa “svinjama” jer se naša Gica okotila, pa sad imamo i male praščiće. Jednog smo nedavno prodali za 100 kina (gotovo 300 kuna). Tim smo novcem kupili autobusne karte i otputovali na godišnji oblasni kongres Jehovinih svjedoka koji se održavao u obližnjem gradiću Banzu. Tata će vjerojatno prodati i ostale praščiće kako bi zbrinuo svakodnevne potrebe naše obitelji.

Zašto ne biste uzgajali više svinja i tako zaradili više novca?

Ne želimo se obogatiti. Zadovoljni smo time da imamo hranu, odjeću i krov nad glavom. Našoj je obitelji najviše stalo do duhovnih vrijednosti. Trudimo se revno služiti svom Bogu, Jehovi, pohađati naše kršćanske sastanke i pomagati ljudima koliko god možemo — bilo u materijalnom bilo u duhovnom pogledu. Nastojimo i provoditi vrijeme jedni s drugima jer nas to zbližava kao obitelj. Živimo skromnim i jednostavnim životom, ali smo blisko povezani i sretni.

Danas radim na tuđim imanjima kako bih zaradila nešto novca. Obrađujem vrt i vodim brigu o svinjama. No to radim samo nekoliko sati na dan. U životu mi je glavna preokupacija propovijedanje dobre vijesti iz Biblije svojim bližnjima. Tom zadatku, koji je Isus povjerio svojim sljedbenicima, posvećujem nekoliko dana u tjednu (Matej 28:19, 20). Voljela bih jednog dana raditi u podružnici Jehovinih svjedoka u Port Moresbyu, gdje se biblijska literatura prevodi na ovdašnje jezike. No čak i ako mi se ne ostvari ta želja, znam da ću uvijek biti istinski sretna ako mi služenje Jehovi i duhovne vrijednosti budu najvažnije u životu. Drago mi je što uspijevam zbrinuti svoje materijalne potrebe zahvaljujući uzgoju svinja. Naporan je to posao, no trud se itekako isplati. Te žive kasice prasice uistinu su dragocjen izvor prihoda!