Idi na sadržaj

Idi na kazalo

Što kaže Biblija?

Morate li ići u crkvu ili kakvo svetište da biste se molili Bogu?

Morate li ići u crkvu ili kakvo svetište da biste se molili Bogu?

MNOGI vjernici redovito idu u crkvu kako bi se ondje molili Bogu. Neki čak odlaze na duga hodočasnička putovanja do raznih svetišta. Smatrate li da se Bogu možete moliti samo u crkvi ili nekom drugom sakralnom objektu ili mislite da mu možete upućivati molitve s bilo kojeg mjesta i u bilo koje vrijeme? Što o tome kaže Biblija?

Na samom početku ljudske povijesti nije bilo crkava niti bilo kakvih drugih vjerskih zdanja. Naši praroditelji Adam i Eva živjeli su u prekrasnom edenskom vrtu (1. Mojsijeva 2:8). Odande su se mogli obraćati svom Stvoritelju, Jehovi Bogu. Kad se ljudska obitelj povećala, pravedni i bogobojazni ljudi poput Noe “hodili su s pravim Bogom” — vjerno su mu služili i redovito mu se molili — iako nisu imali nikakve vjerske objekte u kojima bi vršili bogoslužje (1. Mojsijeva 6:9). Oni su voljeli Jehovu i uživali su njegovu naklonost.

Bog ne stanuje u zdanjima koja su načinili ljudi

Bogobojazni ljudi koji su živjeli u staro doba znali su da Stvoritelj Zemlje i cijelog svemira ne obitava u građevinama što su ih načinili ljudi. “Hoće li doista Bog stanovati s ljudima na zemlji?” upitao je mudri kralj Salamun. “Evo, ni nebo, ni nebo nad nebesima ne može te obuhvatiti”, rekao je Bogu u molitvi (2. Ljetopisa 6:18). Istina, Izraelci su u staro doba imali sveti šator, a kasnije i hram u kojem su se triput godišnje okupljali kako bi slavili blagdane, kao što je to propisivao Božji zakon (2. Mojsijeva 23:14-17). No mogli su se moliti Bogu kad god su htjeli — kad su pasli stada, radili u polju, provodili vrijeme sa svojom obitelji ili boravili negdje na osami (Psalam 65:2; Matej 6:6).

I mi se možemo moliti Bogu bilo gdje i bilo kada. U tom pogledu uzor nam je pružio i sam Isus Krist, koji je često odlazio na samotna mjesta te se ondje u miru molio Bogu (Marko 1:35). Naprimjer, jednom prilikom “izašao je na goru da se moli i cijelu je noć proveo u molitvi Bogu” (Luka 6:12).

Budući da je Isus bio Židov, redovito je išao na blagdane koji su se slavili u jeruzalemskom hramu (Ivan 2:13, 14). No on je prorekao da će doći vrijeme kad taj hram više neće biti vjersko središte u koje dolaze ljudi koji štuju pravog Boga. Dok je razgovarao s jednom Samarićankom u podnožju gore na kojoj su njeni sunarodnjaci sagradili svoj hram, Isus je rekao: “Dolazi čas kad se Ocu nećete klanjati niti na ovoj gori niti u Jeruzalemu.” Zatim je kazao da će “pravi štovatelji štovati Oca duhom i istinom” (Ivan 4:21, 23).

Isus je time pokazao kako je Bogu stalo do toga da ga ljudi štuju svim srcem i na ispravan način, a ne do toga da bogoslužje vrše u velebnim građevinama. No je li Isus htio reći da će se njegovi sljedbenici, koji su kasnije bili nazvani kršćanima, moliti Bogu samo u osami svog doma i da se neće okupljati na nekom posebnom mjestu kako bi zajedno slavili Boga? (Djela apostolska 11:26). Ne, Isus nije htio reći takvo što.

Božji je narod ujedinjen poput velike obitelji

Pravi Božji sluge čine veliku duhovnu obitelj (Luka 8:21). Članovi skladne, ujedinjene obitelji puno toga rade zajedno. Naprimjer, zajedno jedu, i to ih međusobno zbližava. Isto se može reći i za duhovnu obitelj pravih kršćana. Kršćanski su sastanci poput gozbe na kojoj se članovi te obitelji duhovno hrane te se još više zbližavaju sa svojom braćom u vjeri. Apostol Pavao napisao je: “Razmišljajmo jedni o drugima, kako bismo se poticali na ljubav i dobra djela, i ne propuštajmo svoje sastanke, kao što neki imaju običaj, nego hrabrimo jedni druge” (Hebrejima 10:24, 25).

Stoga pravi Božji sluge znaju da je vrlo važno sastajati se sa suvjernicima. To im pomaže da stječu hvalevrijedne duhovne osobine koje ne bi mogli potpuno razviti ako se ne bi sastajali sa svojom braćom u vjeri. U te osobine spadaju ljubav, dobrota, blagost, miroljubivost i spremnost da se oprosti drugima (2. Korinćanima 2:7; Galaćanima 5:19-23).

Gdje su se prvi kršćani okupljali kako bi štovali Boga i družili se jedni s drugima? Obično su se sastajali u kućama svojih suvjernika (Rimljanima 16:5; Kološanima 4:15). Naprimjer, apostol Pavao je, pišući poslanicu Filemonu, u uvodnim riječima napisao da je ona ujedno upućena “skupštini koja se sastaje u kući” tog Pavlovog brata u vjeri * (Filemonu 1, 2).

Božjim slugama ni danas nisu potrebna velebna i raskošno ukrašena vjerska zdanja. Za održavanje vjerskih sastanaka dovoljan im je čist i uredan prostor u kojem se svi prisutni mogu udobno smjestiti. Dvorane u kojima se sastaju Jehovini svjedoci upravo tako izgledaju. To su jednostavna i funkcionalna zdanja. I sastanci koji se u njima održavaju vrlo su jednostavni — na njima se pjevaju pjesme, upućuju molitve Bogu i razmatraju poučne biblijske teme. Vjerojatno se i u vašem gradu ili kraju u kojem živite nalazi barem jedna takva dvorana.

Jehovini svjedoci duboko cijene to što je Bog spreman slušati osobne molitve svojih slugu upućene s bilo kojeg mjesta. Stoga se svaki dan mole Bogu — i sami i s članovima svoje obitelji. Oni se svim srcem odazivaju na poziv zapisan u Jakovu 4:8, koji glasi: “Približite se Bogu, i on će se približiti vama!”

^ odl. 13 Izraz “skupština” u ovom se biblijskom retku odnosi na skupinu kršćana koji se zajedno sastaju u privatnoj kući kako bi slavili Boga. Tim se izrazom na drugim mjestima u Bibliji označava i zajednica vjernika u nekom gradu ili cjelokupna kršćanska zajednica u svijetu. Izvorna grčka riječ koja je ovdje prevedena sa “skupština” u nekim se drugim hrvatskim prijevodima Biblije prevodi s “crkva”.

Hoće li Bog prije uslišiti vaše molitve ako mu ih upućujete s nekog posebnog mjesta?