“GOSPODINE, pođite za mnom! Dođite, pogledajte cvijet! Kako je ogroman i lijep!” kazao je uzbuđeni vodič britanskom botaničaru Josephu Arnoldu, koji je došao na indonezijski otok Sumatru kako bi ondje istraživao i sakupljao egzotične biljke. Arnold je pošao za vodičem te ugledao prizor od kojeg mu je zastao dah. Pred njim je stajao golem i vrlo neobičan cvijet. Bilo je to davne 1818. godine, no cvijet što ga je Arnold tom prilikom vidio i dan-danas smatra se najvećim na svijetu. Riječ je o veličanstvenoj rafleziji.

Ona pripada porodici ozorina (Rafflesiaceae), koje rastu isključivo u prašumama jugoistočne Azije. Ta porodica broji nekoliko desetaka vrsta, no botaničari neprestano otkrivaju nove. Najveće cvjetove ima vrsta Rafflesia arnoldii, koja je nazvana po Josephu Arnoldu i njegovom suputniku Sir Thomasu Stamfordu Rafflesu, osnivaču i upravitelju Singapura. No taj impresivni cvijet vjerojatno nikad nećete vidjeti u nekom buketu. Zašto ne?

Prije svega, zato što je ogroman. Raflezija je velika poput kamionske gume. Može imati jedan metar u promjeru i težiti čak 11 kilograma. * Cvijet ima pet mesnatih ružičastosmeđih latica koje su posute svijetlim ispupčenjima što nalikuju bradavicama. U središnji dio cvijeta, koji izgleda poput velike zdjele, može stati i do 6 litara vode.

Osim što je ogromna, raflezija ima krajnje neugodan miris. Jedan je istraživač bez dlake na jeziku rekao da ona zaudara poput “bivolje lešine u poodmaklom stadiju raspadanja”. Taj cvijet uistinu smrdi kao kuga, pa su mu stoga u nekim zemljama ljudi nadjenuli nimalo laskava imena koja bi se mogla prevesti  kao “smrdljivica” ili “strvosmrad”. * Rafleziju uglavnom oprašuju muhe koje se hrane strvinama jer im je njezin vonj naprosto neodoljiv.

Raflezija nema stabljiku, lišće ni korijenje. To je parazitska biljka koja živi na nekim vrstama povijuša što rastu na šumskom tlu. Kad pupoljak raflezije prodre kroz koru svog domaćina, treba mu desetak mjeseci da naraste, a na koncu obično bude velik poput glavice kupusa. Potom se u razdoblju od nekoliko sati mesnate latice polako rastvore, pa se cvijet pokaže u svoj svojoj raskoši. U šupljini na sredini cvijeta nalazi se puno šiljastih izraslina. Botaničari još uvijek ne mogu sa sigurnošću reći čemu služe te izrasline, no neki smatraju da one raspoređuju toplinu u unutrašnjosti cvijeta i tako smrad čine još nesnosnijim.

Nažalost, ljudi ne mogu dugo uživati u neobičnoj ljepoti tog cvijeta. Nakon samo nekoliko dana raflezija ocvate i počne trunuti, pa od nje naposljetku ostane samo crna sluzava masa.

Raflezija je rijetka i ugrožena biljka. Zbog čega? Muški i ženski cvjetovi moraju cvasti jedni blizu drugih kako bi među njima došlo do unakrsnog oprašivanja. No većina pupoljaka ne uspije ni procvjetati jer ih ljudi prije toga uberu. Neki ih koriste u tradicionalnoj istočnjačkoj medicini, a neki ih jedu, smatrajući ih pravom poslasticom. Zbog toga u prirodi ima vrlo malo raflezija. Izumiranju te biljke uvelike doprinosi i krčenje tropskih kišnih šuma u kojima ona raste.

Ako ikad vidite rafleziju, dojmit će vas se njezina veličina, izgled i boje, a njezin će vas miris vjerojatno “oboriti s nogu”. Sigurno ćete još dugo pamtiti to nesvakidašnje iskustvo. No taj orijaški cvijet samo je jedno od mnogih zadivljujućih djela našeg Stvoritelja. U Psalmu 104:24 piše: “Kako je mnogo djela tvojih, Jehova! Sva si mudro načinio, puna je zemlja stvaralaštva tvojega.”