JESTE li znali da su mnoge terapijske metode koje se koriste u suvremenoj medicini zapravo nastale još u srednjem vijeku? Mnoge od njih potječu s Bliskog istoka. Vratimo se nakratko u prošlost kako bismo saznali nešto više o razvoju medicine u tom dijelu svijeta.

Godine 805. KALIF HARUN AL-RAŠID osnovao je bolnicu u Bagdadu, prijestolnici svoje države. U razdoblju od 9. do 13. stoljeća i drugi su vladari financirali izgradnju i rad mnogih bolnica diljem islamskog carstva, koje se protezalo od Španjolske do Indije.

U tim su se bolnicama liječili i bogati i siromašni, bez obzira na to koje su bili vjere. Školovani liječnici nisu samo liječili bolesne nego su se bavili i istraživačkim radom te su poučavali buduće liječnike. U bolnicama su postojali zasebni odjeli za različite grane medicine — internu medicinu, očne bolesti, ortopediju, kirurgiju te zarazne i duševne bolesti. Liječnici su u pratnji svojih učenika svakog jutra pregledavali bolesnike te im propisivali način prehrane i lijekove. U bolnicama su radili i ljekarnici koji su spravljali lijekove. Svaka od tih ustanova imala je i upravu koja je organizirala i nadgledala pripremu hrane, vodila evidenciju o radu bolnice, nadzirala troškove te obavljala razne druge administrativne poslove, baš kao što to rade i uprave današnjih bolnica.

Povjesničari smatraju da su te bolnice “jedno od najvećih dostignuća srednjovjekovne islamske civilizacije”. Diljem arapskog svijeta “u bolnicama su uvedene revolucionarne novine koje su utjecale na razvoj medicine i zdravstva sve do našeg vremena”, napisao je povjesničar Howard Turner.

AL-RAZI slovi kao najznačajniji srednjovjekovni liječnik i najveći arapski liječnik svih vremena. Taj vrsni učenjak koji se sredinom 9. stoljeća rodio u gradu Rayu (danas predgrađe Teherana) u svojim je zapisima opisao svoje eksperimentalne metode liječenja, uvjete u kojima ih je primjenjivao, pribor koji je koristio i rezultate do kojih je došao. Svim je liječnicima savjetovao da uvijek budu u toku s najnovijim spoznajama i dostignućima u svojoj struci.

Al-Razi je iza sebe ostavio brojna vrijedna djela. Mnogi njegovi zapisi sačuvani su u medicinskoj enciklopediji od 23 sveska koja nosi naslov Kitab al-havi (Knjiga sveobuhvatna). Ta se enciklopedija smatra jednim od najvažnijih djela u povijesti medicine. Neki tvrde da su njome postavljeni temelji porodiljstva, ginekologije i očne kirurgije. Al-Razi je napisao ukupno 56 medicinskih knjiga. Prvi je ustanovio razliku između boginja i ospica te točno opisao simptome obje bolesti. Ujedno je otkrio da je vrućica jedan od načina na koje se tijelo bori protiv bolesti.

Bio je i upravitelj bolnica u Rayu i Bagdadu. Ondje je puno radio s duševnim bolesnicima, pa ga zato mnogi smatraju ocem psihologije i psihoterapije. Povrh toga što se bavio medicinom, al-Razi je nalazio vremena i za pisanje knjiga o kemiji, astronomiji, matematici, filozofiji i teologiji.

AVICENA je slavni arapski liječnik koji je također dao velik doprinos razvoju medicine. Rodio se u gradu Buhari, koji se nalazi u današnjem Uzbekistanu. Bio je jedan od najvećih liječnika, filozofa, astronoma i matematičara 11. stoljeća. Napisao je enciklopediju Zakonik medicine, koja donosi sveobuhvatan pregled dotadašnjih spoznaja i otkrića s područja medicine.

U svom je Zakoniku napisao da je tuberkuloza zarazna bolest, da se neke bolesti šire putem vode i tla, da čovjekovi osjećaji utječu na njegovo fizičko zdravlje te da živci prenose podražaje koji uzrokuju bol i stezanje mišića.  Zakonik sadrži opise 760 farmakoloških pripravaka — njihova svojstva, način djelovanja i svrhu — te daje upute za ispitivanje novih lijekova. Latinski prijevod tog Aviceninog djela stoljećima se koristio kao priručnik na visokim medicinskim školama diljem Europe.

ABUL KASIM, arapski liječnik iz 10. stoljeća koji se rodio u Andaluziji, također je ostavio značajan trag u povijesti medicine. Napisao je opsežnu enciklopediju od 30 svezaka koja, između ostalog, sadrži 300 stranica posvećenih kirurgiji. U tom dijelu enciklopedije opisao je dotad neviđene kirurške metode kao što su šivanje unutarnjih rana kirurškim koncem, odstranjivanje štitnjače, operacija očne mrene te uklanjanje kamenaca iz mokraćnog mjehura pomoću instrumenta koji se umeće kroz mokraćovod.

Današnji stručnjaci kažu da se Abul Kasim služio naprednim kliničkim metodama kako bi rješavao komplikacije pri porodu i namještao iščašena ramena. Prvi je počeo rabiti pamučne gaze i zavoje za previjanje rana nakon operacije te koristiti gipsane udlage za imobilizaciju slomljenih udova. Opisao je i kako ponovno usaditi izbijeni zub, izraditi zubnu protezu, izravnati nepravilno izrasle zube te ukloniti zubni kamenac.

U svojim zapisima o kirurgiji Abul Kasim je prvi načinio ilustracije raznih kirurških pomagala. Precizno je nacrtao dvjestotinjak kirurških instrumenata te dao upute o tome kako  i kada ih koristiti. Otad je prošlo već tisuću godina, no neki od tih instrumenata nisu se gotovo nimalo promijenili.

U 11. i 12. stoljeću arapski medicinski tekstovi počeli su se prevoditi na latinski. Tim su se poslom ponajviše bavili učenjaci u španjolskom gradu Toledu te talijanskom gradu Salernu i benediktinskom samostanu Montecassinu. U raznim europskim zemljama, u kojima su se učeni ljudi služili latinskim jezikom, liječnici su izučavali te prijevode na sveučilištima. Tako su spoznaje s područja medicine do kojih su došli bliskoistočni učenjaci “u narednim stoljećima doprle do samog srca Europe”, kaže novinar i znanstveni pisac Ehsan Masood, objašnjavajući kako je arapska medicina vjerojatno više nego bilo koja druga znanost pomogla europskim učenjacima da prošire svoje horizonte.

Stoga se s pravom može reći da su vrsni srednjovjekovni liječnici poput al-Razija, Avicene, Abul Kasima i njihovih suvremenika svojim spoznajama i otkrićima utrli put razvoju suvremene medicine.