MALO tko može zaboraviti tugaljiv jauk velikog plijenora. Taj sjetan zvuk izvrsno dočarava osjećaj samoće koji vas prožima kad se nađete negdje u divljini. Plijenorov pjev može se čuti uz obale rijeka i jezera u zabačenim krajevima Europe, Kanade i sjevernog dijela Sjedinjenih Država.

Ta lijepa ptica vodarica simbol je američke savezne države Minnesote, a nalazi se i na kanadskoj kovanici od jednog dolara. No plijenor je ptica selica, pa zime uglavnom provodi u južnijim krajevima. To je pernato stvorenje nadaleko poznato i po neobičnom glasanju.

Plijenor je pjevač koji na svom repertoaru ima čitav niz živopisnih “pjesama”. Izvodi ih na vrlo osebujan način. U predvečerje ili u gluho doba noći divljinom odjekuje njegovo tugaljivo jaukanje, zov koji je toliko prodoran da se može čuti na udaljenosti od nekoliko kilometara. Hukanje je nešto tiši zov. Mužjak i ženka tako se glasaju kad se žele javiti jedno drugome, svojim ptićima ili ostalim plijenorima koji žive na istom jezeru. Tremolo je zov kojim se plijenor oglašava kad mu zaprijeti neka opasnost. To glasanje koje zvuči poput luđačkog smijeha jedini je zov kojim se plijenor glasa u letu.

Jodlanje je karakteristično samo za mužjake. “Izgleda da se mužjaci tako glasaju kad žele obraniti svoj teritorij od nepozvanih gostiju”, piše u časopisu BirdWatch Canada. “Svaki mužjak jodla na svoj način. Što je ptica veća, to je dublji pjev kojim se glasa.” Kad se mužjak plijenora preseli na neko drugo područje, promijeni i način jodlanja. “On nastoji jodlati što različitije od mužjaka koji je prije njega živio na tom području”, stoji u navedenom časopisu.

Veliki plijenor ima crvene oči, dugačak šiljast kljun i gotovo crno perje koje se presijava u zelenkastim nijansama. Boja njegovog perja mijenja se ovisno o dobu godine, tako da se on s vremena na vrijeme zaodjene u “novo ruho”.

Zahvaljujući svojim velikim nogama na kojima imaju plivaće kožice plijenori su vrsni plivači,  odlični ronioci i vješti grabežljivci. Katkad znaju zaroniti i do dubine od 60 metara te ostati pod vodom nekoliko minuta!

No polijetanje i slijetanje nije im jača strana. Budući da su prilično teški, potrebna im je dugačka “pista” kako bi mogli uzletjeti. Ponekad prijeđu stotinjak metara trčeći po vodi i mašući krilima sve dok se najzad ne vinu u zrak. Stoga plijenori obično žive na velikim jezerima. Pri slijetanju velikom brzinom prilaze vodi držeći noge ispružene unatrag, tako da nalikuju avionu kojem je otkazao stajni trap. Slijeću ravno na trbuh i potom klize po vodi sve dok se ne zaustave.

Zbog velikih nogu koje su smještene na stražnjem dijelu tijela plijenori odlično plivaju, ali vrlo nespretno hodaju. Teško im je čak i stajati na nogama. Stoga grade gnijezda tik uz obalu, tako da mogu brzo ući u vodu.

Ženka obično snese dva jaja maslinastozelene boje koja su prekrivena tamnim pjegama. Mužjak i ženka naizmjence sjede na njima. Ptići se obično izlegu nakon 29 dana. Dva dana kasnije već mogu plivati, pa čak i nakratko zaroniti. Kad se umore, popnu se mami ili tati na leđa i tako krstare jezerom. Nakon dva do tri mjeseca mladi plijenori nauče letjeti i tada napuste svoje roditelje.

U plijenorove prirodne neprijatelje ubrajaju se orlovi, riječni galebovi i rakuni. No najveći neprijatelji zapravo su im ljudi. Plijenori ugibaju kad progutaju olovne utege za ribolov ili kad se jezero na kojem žive onečisti uslijed izlijevanja nafte. Kisele kiše dovode do kemijskog zagađenja vode zbog kojeg u jezerima ima sve manje riba kojima se plijenori hrane. Brodovi i čamci podižu valove što preplavljuju njihova gnijezda. Na obalama jezera naveliko se grade stambeni i drugi objekti, pa su te samotne ptice često primorane napustiti svoja prirodna staništa.

No plijenori ipak odolijevaju svim tim nedaćama i još uvijek ne spadaju u ugrožene vrste. Stoga će ljubitelji ptica moći još dugo uživati u izvanrednoj ljepoti, osebujnom pjevačkom repertoaru i zabavnom ponašanju tog ljupkog pernatog stvora.