KRAJEM 2010. Tunižanin Mohamed Bouazizi na dramatičan je način svima dao na znanje da mu je dosta nepravde. Taj je 26-godišnji ulični prodavač bio ogorčen zbog toga što nikako nije mogao naći bolji posao. Bilo mu je muka i od korumpiranih državnih službenika koji su od njega često tražili mito. No 17. prosinca 2010. njegovom je strpljenju došao kraj. Naime, tog su mu jutra financijski inspektori zaplijenili kruške, banane i jabuke koje je prodavao na ulici. Kad su mu uzeli i vagu, počeo je prosvjedovati. Nato ga je, prema izvještaju nekih očevidaca, jedna policajka ošamarila.

Bila je to kap koja je prelila čašu. Ponižen i mahnit od bijesa, Bouazizi je otišao do obližnje zgrade gradskog poglavarstva kako bi se požalio na to što mu se dogodilo, no ondje ga nitko nije htio saslušati. Stojeći ispred zgrade navodno je povikao: “Od čega ću živjeti? Kako da prehranim svoju obitelj?” Zatim se polio benzinom i zapalio. Nepuna tri tjedna kasnije umro je od zadobivenih opeklina.

Bouazizijev očajnički čin naišao je na snažan odjek ne samo u njegovoj zemlji nego i diljem svijeta. Mnogi smatraju da je njegovo samoubojstvo dovelo do ustanka kojim je srušen tadašnji režim u Tunisu. Val prosvjeda ubrzo se proširio na ostale zemlje arapskog svijeta. Godine 2011. Mohamed Bouazizi i još četiri osobe dobili su nagradu “Andrej Saharov”, koju Europski parlament dodjeljuje u znak priznanja za promicanje slobode mišljenja. Londonski list The Times proglasio je Bouazizija osobom godine.

Kao što pokazuje navedeni primjer, prosvjedi mogu dovesti do velikih previranja u društvu. No zašto u posljednje vrijeme toliko ljudi podiže glas protiv tlačenja i nepravde? Postoji li neki drugi način da se riješe problemi koji muče današnji svijet?

Mnogi izlaze na ulice i prosvjeduju iz sljedećih razloga:

• Nezadovoljstvo stanjem u društvu. Kad ljudi smatraju da u njihovoj zemlji politika i gospodarstvo rade za dobrobit naroda, nemaju potrebu prosvjedovati. Ako se pojave problemi, ljudi ih nastoje riješiti mirnim putem, obraćajući se nadležnim državnim ustanovama. No ako vide da su politika i gospodarstvo prožeti korupcijom te da idu na ruku nekolicini moćnika, samo je pitanje vremena kad će doći do prosvjeda i građanskih nemira.

• Ogorčenost zbog nekog nemilog događaja. Kad ljudi čuju za neku tešku nepravdu, obično se trgnu iz ravnodušnosti i zaključe da jednostavno moraju nešto poduzeti. Tako je, naprimjer, očajnički čin Mohameda Bouazizija pokrenuo masovne demonstracije u Tunisu. Nešto slično dogodilo se i kad je indijski aktivist Anna Hazare štrajkao glađu zbog korupcije u svojoj zemlji. Njegovi su pristaše organizirali prosvjede u 450 gradova i manjih mjesta diljem Indije.

Jedan je biblijski pisac u davnoj prošlosti napisao da “čovjek vlada nad čovjekom na nesreću njegovu” (Propovjednik 8:9). U današnje su vrijeme korupcija i nepravda još dublje ukorijenjene u ljudskom društvu. Ljudi su više nego ikad svjesni da političari i gospodarski moćnici igraju svoju igru te da im nije nimalo stalo do dobrobiti običnog naroda. Zahvaljujući internetu, televiziji i mobitelima vijesti o onome što se događa u nekim zabačenim dijelovima svijeta mogu se proširiti strelovitom brzinom te izazvati burne reakcije diljem svijeta.

Pobornici prosvjeda tvrde da se izlaskom građana na ulice mogu riješiti određeni društveni problemi. Pritom navode pozitivne primjere kao što su:

• Pružanje pomoći siromašnima. Tijekom velike ekonomske krize koja je početkom 1930-ih zahvatila čitav svijet u Chicagu je došlo do masovnih prosvjeda zbog toga što su gradske vlasti počele iseljavati ljude koji nisu mogli plaćati stanarinu. Nakon što su građani izašli na ulice, vlasti su zaustavile nasilno iseljavanje te su se pobrinule da neki prosvjednici dobiju posao. Slični prosvjedi zaredali su se i u New Yorku, pa je 77 000 iseljenih obitelji bilo vraćeno u svoje domove.

• Ispravljanje nepravde. Tijekom 1955. i 1956. crnačko je stanovništvo bojkotiralo javni prijevoz u gradu Montgomeryu na jugu Sjedinjenih Država. Taj je bojkot doveo do ukidanja segregacijskog zakona koji je nalagao da crnci i bijelci u autobusima sjede odvojeno.

• Obustava štetnih građevinskih projekata. U prosincu 2011. nekoliko desetaka tisuća ljudi usprotivilo se ideji da se u blizini Hong Konga izgradi termoelektrana na ugljen. Prosvjednici su tvrdili da će elektrana zagađivati okoliš, pa su vlasti odustale od njene izgradnje.

 Naravno, prosvjednici ne uspiju uvijek ostvariti svoje ciljeve. Vlasti ponekad odluče kazniti prosvjednike, a ne udovoljiti njihovim zahtjevima. Naprimjer, predsjednik jedne bliskoistočne zemlje nedavno je rekao da tamošnje prosvjede treba “ugušiti bez milosti”. U toj je zemlji u neredima poginulo na desetke tisuća ljudi.

Čak i kad prosvjednici postignu ono za što su se zalagali, prije ili kasnije pojave se novi problemi. U to se uvjerio i jedan od sudionika prosvjeda koji su doveli do svrgavanja predsjednika jedne afričke zemlje. U intervjuu za časopis Time taj je čovjek izjavio: “U početku nam se sve činilo savršeno, no ubrzo je u zemlji zavladao kaos.”

U povijesti je bilo mnogo istaknutih ljudi koji su smatrali da čovjek mora dignuti glas protiv tlačenja i nepravde. Među njima je i Václav Havel, bivši češki predsjednik koji je zbog borbe za ljudska prava nekoliko godina proveo u zatvoru. On je 1985. napisao da prosvjednik mora biti spreman dati svoj život za ideale koje zastupa jer “nikako drugačije ne može dokazati ispravnost onoga za što se zalaže”.

Do sličnog su zaključka došli Mohamed Bouazizi i drugi ljudi koji su u krajnjem beznađu sami sebi oduzeli život. U jednoj azijskoj zemlji u posljednjih se nekoliko godina na desetke ljudi  zapalilo u znak prosvjeda protiv vjerske i političke represije. Što tamošnje stanovnike tjera na takve očajničke poteze? U intervjuu za časopis Newsweek jedan je čovjek izjavio: “Nemamo oružja. Ne želimo nauditi drugim ljudima. Što nam drugo preostaje?”

Biblija objašnjava na koji će način doći kraj nepravdi, korupciji i ugnjetavanju malog čovjeka. Ona kaže da je Bog na nebu uspostavio Kraljevstvo koje će zamijeniti sva postojeća društveno-politička i gospodarska uređenja koja ne uspijevaju zadovoljiti potrebe naroda. Stoga nitko više neće imati razloga prosvjedovati. Govoreći o vladaru tog Kraljevstva Biblija je prorekla: “On će izbaviti ubogoga koji u pomoć zove, nevoljnika i svakoga tko nema pomoćnika. Od tlačenja i nasilja otkupit će dušu njihovu” (Psalam 72:12, 14).

Jehovini svjedoci vjeruju da samo Božje Kraljevstvo može donijeti svijetu pravi mir (Matej 6:9, 10). Oni stoga ne sudjeluju ni u kakvim prosvjedima. Je li nerealno očekivati da će Kraljevstvo koje je Bog uspostavio na nebu riješiti probleme zbog kojih ljudi izlaze na ulice? Netko bi mogao reći da jest. No mnogi su se uvjerili u to da će Bog putem svog Kraljevstva doista stati na kraj ljudskim patnjama. Zašto i vi ne biste saznali nešto više o tome?