PISANJE Biblije bilo je dovršeno krajem 1. stoljeća. Prva crkvena tumačenja na kojima se zasniva nauk o Trojstvu nastala su više od 200 godina kasnije. Bilo je to na crkvenom saboru koji se 325. održao u gradu Niceji u Maloj Aziji (danas Iznik u Turskoj). U Suvremenoj katoličkoj enciklopediji stoji da su kasniji naraštaji svećenika “Niceju doživljavali kao kamen temeljac pravovjerja”, a u knjizi Kronika kršćanstva piše da je Nicejski sabor dao “prvo tumačenje odnosa Boga Oca prema Isusu Kristu”. No zašto je Crkva smatrala potrebnim objasniti odnos između Boga i Krista nekoliko stoljeća nakon što je Biblija bila napisana? Postoje li u Božjoj Riječi ikakve nejasnoće u vezi s tom važnom temom?

U vrijeme kad je Konstantin Veliki postao jedini vladar Rimskog Carstva oni koji su se izjašnjavali kao kršćani sporili su se oko toga u kakvom su odnosu Bog i Krist. Lomili su koplja oko pitanja: Je li Isus Bog ili Božje stvorenje? Da bi riješio tu dilemu, Konstantin je sazvao crkveni sabor u Niceji. No nije to učinio zato da bi utvrdio što je prava istina, nego zato što je htio spriječiti da nesuglasice oko vjerskog nauka razjedine njegovo carstvo.

Na saboru se okupilo nekoliko stotina crkvenih dostojanstvenika. Konstantin ih je pozvao da dogovorom riješe prijeporno pitanje, no oni nikako nisu mogli usuglasiti mišljenja. Stoga je car predložio saboru da prihvati nejasno i prilično neodređeno tumačenje prema kojem su Otac i Sin “istobitni” (grčki homoousioi). Usvajanjem tog nebiblijskog izraza preuzetog iz grčke filozofije položen je temelj učenju o Trojstvu koje je kasnije postalo službeni crkveni nauk. Krajem 4. stoljeća Nicejskom vjerovanju dodano je i pojašnjenje da je sveti duh jedna od osoba Trojstva. Nakon toga nauk o Trojstvu nije se bitno mijenjao sve do dan-danas.

Isus je rekao da će “pravi štovatelji štovati Oca (...) istinom” (Ivan 4:23). Ta je istina zapisana u Bibliji (Ivan 17:17). Uči li Biblija da su Otac, Sin i sveti duh tri božanske osobe nekog trojstva?

 Prije svega, u Bibliji se nigdje ne spominje riječ “trojstvo”. Nadalje, Isus nikad nije tvrdio da je jednak Ocu, odnosno Bogu. On je štovao Boga i molio mu se, što znači da mu je podređen (Luka 22:41-44). Isusov odnos s njegovim sljedbenicima također jasno pokazuje da Biblija ne zastupa nauk o Trojstvu. Naime, čak i nakon što je uskrsnuo kao duhovno biće Isus je svoje sljedbenike zvao “braćom” (Matej 28:10). Jesu li ti ljudi bili braća Svemogućeg Boga? Naravno da nisu! No zbog svoje vjere u Krista — Božjeg prvorođenog Sina — i oni su postali Božji sinovi (Galaćanima 3:26). U nastavku razmotrite kako se izjava koja je usvojena na Nicejskom saboru razlikuje od onog što uči Biblija.

Što kaže Nicejsko vjerovanje

“Vjerujem (...) u jednoga Gospodina Isusa Krista (...). Rođenog od Oca prije svih vjekova. Boga od Boga, svjetlo od svjetla, pravoga Boga od pravoga Boga.”

Što kaže Biblija

• “Idem k Ocu, jer je Otac veći od mene [Isusa]” (Ivan 14:28). *

• “Isus joj reče: (...) Uzlazim svome Ocu i vašemu Ocu, svome Bogu i vašemu Bogu” (Ivan 20:17).

• “Mi nemamo nego jednoga Boga, Oca” (1. Korinćanima 8:6).

• “Neka bude hvaljen Bog, Otac našega Gospodina Isusa Krista” (1. Petrova 1:3).

• “Ovo govori Amen [Isus], (...) ‘Početak’ Božjega ‘stvorenja’” (Otkrivenje 3:14). *