ZAŠTO bi bilo dobro da saznate nešto više o životu tog rimskog cara koji je živio u davnoj prošlosti? Ako ste kršćanin ili ako se želite bolje upoznati s kršćanskom religijom, trebali biste znati da su Konstantinovi lukavi potezi na političkom i vjerskom planu uvelike utjecali na učenja i običaje mnogih kršćanskih crkava. Pogledajmo o čemu je zapravo riječ.

Godine 313. Konstantin je vladao zapadnim dijelom Rimskog Carstva, dok su Licinije i Maksimin vladali njegovim istočnim dijelom. Konstantin i Licinije donijeli su edikt kojim su svim građanima, pa tako i kršćanima, dozvolili da slobodno ispovijedaju svoju vjeru. Konstantin je štitio kršćanstvo, vjerujući da bi ta religija mogla ujediniti njegove podanike diljem Carstva. *

No car se zaprepastio kad je vidio da u crkvama dolazi do razdora zbog neslaganja oko vjerskih učenja. Nastojeći pomiriti sukobljene struje, Konstantin je odlučio definirati kršćanski nauk, a potom i natjerati sve kršćane da prihvate to “pravovjerje”. Da bi zadobili njegovu naklonost, biskupi su trebali prihvatiti i neka učenja s kojima se nisu slagali. One koji su to učinili car je oslobodio plaćanja poreza te im je davao izdašne svote novca. “Prihvaćanje ‘ispravnog’ kršćanskog nauka podrazumijevalo je ne samo odlazak u raj nebeski nego i stjecanje basnoslovnog bogatstva ovdje na Zemlji”, kaže povjesničar  Charles Freeman. Tako su svećenici stekli silnu moć koja im je omogućila da sudjeluju čak i u krojenju državne politike. No, kao što smo vidjeli, za to su platili visoku cijenu. Govoreći o Konstantinovom utjecaju na kršćanstvo, povjesničar Arnold Jones s pravom je napisao: “Crkva je dobila zaštitnika, ali i gospodara.”

Suradnja Konstantina i crkvenih biskupa dovela je do stvaranja religije čija su učenja bila dijelom kršćanska, a dijelom poganska. Drugačiji se ishod teško mogao očekivati jer je Konstantin u svom carstvu želio stvoriti ozračje vjerskog pluralizma, a ne saznati istinu o Bogu. Uostalom, on je bio vladar poganskog carstva. Da bi zadovoljio i kršćane i pogane, “nastojao je biti što neodređeniji kad je trebalo odlučivati o vjerskim i političkim pitanjima”, napisao je jedan povjesničar.

Premda je Konstantin tvrdio da je pobornik kršćanstva, i dalje se držao nekih poganskih vjerovanja i običaja. Naprimjer, bavio se astrologijom i gatanjem, iako Biblija osuđuje takve okultne postupke (5. Mojsijeva 18:10-12). Prinosio je i žrtve poganskim bogovima, o čemu svjedoče reljefi na slavoluku koji je u Rimu podignut njemu u čast. Car je štovao boga Sunca. Dao je izrađivati kovanice s njegovim likom te je poticao svoje podanike da štuju tog boga. Potkraj svog života Konstantin je čak dopustio stanovnicima jednog gradića smještenog na području talijanske regije Umbrije da podignu hram u čast njemu i njegovoj obitelji te da postave svećenike koji će služiti u tom hramu.

Konstantin je umro 337. godine. Krstio se svega nekoliko dana prije svoje smrti. Mnogi povjesničari smatraju da je odgađao krštenje kako bi zadržao političku potporu i kršćana i pogana koji su živjeli na području njegova carstva. Konstantinov način života i činjenica da se krstio neposredno prije svoje smrti očito dovode u pitanje iskrenost njegove vjere u Krista. Crkva koju je Konstantin priznao prometnula se u moćnu političku i vjersku silu koja je okrenula leđa Kristu i vješto se stopila s ovim svijetom. Time je pokazala da se znatno udaljila od izvornog Isusovog nauka. Naime, Isus je o svojim sljedbenicima rekao: “Nisu dio svijeta, kao što ni ja nisam dio svijeta” (Ivan 17:14). Od crkve Konstantinovog doba — koja je postala dio svijeta — potekle su brojne vjerske zajednice i sljedbe koje su se jako udaljile od izvornog kršćanstva.

Kakvu pouku možemo izvući iz svega toga? Ne bi bilo dobro da slijepo prihvatimo učenja bilo koje crkve ili vjerske zajednice. Trebali bismo ispitati jesu li ta učenja u skladu s Biblijom (1. Ivanova 4:1).